KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:50 pm

KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU

Slike iz života i borbe studenata
iz Jugoslavije u Španiji




IZDANJE
Udruženja bivših jugoslovenskih doborvoljaca
Španske republikanske vojske
Beograd, 1969.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:50 pm

REDAKCIJA:
K. ANGER
B. MASLARIĆ
V. VLAHOVIĆ
S. MITROV

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:51 pm

UMJESTO PREDGOVORA

Ideja za štampanje knjige Krv i život za slobodu potekla je u Madridu, početkom novembra 1937. godine, poslije predavanja koga sam održao za madridske studente o borbi studenata u Jugoslaviji, i o učešću studenata iz Jugoslavije u borbi španskog naroda.

U razgovoru, poslije predavanja, sa rukovodstvom Federacije španskih studenata i reakcijom madridskog omladinskog dnevnog lista ''Ahora'', predsjednik i komesar studentske Federacije u Madridu Rafael Moral (inače moj nerazdvojni drug u toku boravka u Madridu), predložio je tri akcije, kao znak priznavanja i zahvalnosti našim studentima:

-da madridski studenti izrade zastavu za bataljon ''Đuro Đaković'' i da je svečano predaju delegaciju naših studenata u Madridu;

-da prime jugoslovesnke studente, borce internacionalnih brigada, u počasno članstvo Federacije španskih studenata i da svakome uruče legitimaciju počasnog člana;

-i, na kreju, da omoguće izdavanje jedne publikacije na srpsko-hrvatskom jeziku, koja će prilozima, dokumentima i fotografijama prikazati borbu naših studenata u Španiji i sačuvati uspomenu na poginule drugove.

Prijedlozi su prihvaćeni sa velikim odobravanjem. Sa svoje strane sve sam preduzeo da sva tri prijedloga ostvare. Obavijestio sam o tome druga Maslarića, tada predstavnika Komunističke partije Jugoslavije, zatražio njegovu saglasnost, zamolio ga da se prihvati da uđe u redakciju publikacije i da predloži još nekog druga. Maslarić je odobrio čitavu zamisao, pristao da uđe u redakciju i predložio još drugove Velja Ribara (K. Anger) i Slobodana Mitrovića-Danka.

O čitavoj akciji obavijestio sam i ostale drugove-studente, pozvao ih da sarađuju i da naprave nekoliko grupnih fotografija. Odziv je bio dobar, jer je u tto vrijeme na frontu bilo relativno zatišje. Napravljene su i fotografije specijalno za ovu publikaciju, objavljene na stranicama knjige 36, 37, 83 i 99.

Španski studenti su veoma brzo ostvarili svoja obećanja. Zastava je bla gotova već u decembru 1937. godine. Prvih dana januara 1938. godine u madridskom pozorištu ''Lara'' organizovana je svečanost predaje zastave i legitimacija počasnih članova. Na svečanosti pored većeg broja studenata i predstavnika madridske omladine učestvovala je i vojna muzika 112. brigade.

Sa publikacijom je išlo teže. Kada sam već gotovo bio pri kraju sa pripremama za štampu, morao sam da se podvrgnem dvijema skoro uzastopnim hirurškim intervencijama, jednoj u Madridu, a drugoj u Albaceti. U međuvremenu je na frontovima došlo do žestokih okršaja. Tek krajem aprila 1938. godine ponovo sam uspostavio vezu sa drugovima iz Federacije španskih studenata, ovog puta u Barseloni. Republikanska Španija je bila presječena na dva dijela. Ogromna većina drugova našla se izolovana u madridskoj, centralnoj zoni. Među njima i drugovi Maslarić i Mitrov.

Ipak, počtkom juna 1938. knjiga je izašla iz štampe, zahvaljujući dobrovoljnom, prekovremenom i to, uglavnom, noćnom radu dvojice grafičkih radnika.

Korice za knjigu - fotomontažu - radio sam u Madridu. Pošto u španskim štamparijam nije bilo naših slova š, ž, č, ć isijecao sam slova iz novina koje smo dobijali iz Jugoslacije i tako dobio naslov i podnaslov knjige. Fotografije na naslovnoj stranici predstavljaju fakultet (koliko se sjećam filozofski) iz univerzitetske četvrti iz 1936. godine, prije početka rata, sa grupom studenata na času, a u donjem dijelu isti taj fakulter snimljen 1937. godine, sa trojicom studenata koji su knjige zamijenili puškama. Na unutrašnjoj strani korica montirao sam isječke iz raznih listova i publikacija u kojima se govori o našoj borbi u Španiji.

Markica ''za špansku decu'' (sa 65. stranice) štampana je ilegalno u Beogradu u velikom broju primjeraka. Isto tako i portreti Mirka Srzentića (objavljen na strani 28) i Žarka Marinkovića (strana 113) štampani su ilegalno u Beogradu. Faksimil rukopisa Franje Ouškarića (strana 62) uzet je iz njegove biografije koju je napisao prilikom dolaska u Španiju. Prilog pod naslovom ''Levant'' (na 86. i 87. str.) ubačen je u posljednjem momentu. Na osnovu dobijenih pisama od drugova objavljena su imena poginulih, među kojima su zabunom bila navedena i imena Rada Nikolića i Danila Lekića

Na kraju, prilikom ponovnog izdanja knjige, želim da se zahvalim madridskim studentima, Federalnoj uniji španskih studenata, njenom predsjednuku Radaelu Moralu i generalnom sekretaru Balganjonu, grafičkim radnicima iz ''Talleres graficos'' u Barseloni, od kojih većina danas nisu u životu, ali su ostavili trajno svjedočanstvo o čvrstom prijateljstvu revolucionarne studentske omladine Španije i Jugoslavije.


Veljko VLAHOVIĆ

Beograd, 21. IV 1969. g.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:51 pm

Logična posljedica toga, što se u rovovima Španije odlučuje sudbina čitavog naprednog i progresivnog čovječanstva, jeste divna činjenica međunarodne solidarnosti sa svetom stvari naše nacionalne nezavisnoti.

Činjenica, koju je nemoguće osvijetliti sa svih strana sa zasluženom jačinom, jer je beskonačno samopožrtvovanje koje ona sadrži.

Potpuno je prirodno što su demokretski studenti iz čitavog svijeta bili jedni od prvih, koji su shvatili gore pomenuto djelo, uvrstivši se u velikom broju u po hiljadu puta herojske internacionalne brigade. I u tim brigadama, mora se priznati, studenti iz Jugoslavije odigrali su ulogu punu požrtvovanja i neprestanog doprinosa stvari heroja.

Zbog toga putem ove brošure, koja se iznosi pred sve narode i slobodoumne ljude svijeta, mi, španski studenti, želimo potvrditi vječnu zahvalnost našim univarzitetskim drugovima iz Jugoslavije za djela, ispunjena mnogo i mnogo puta herojstvom.


IZVRŠNI KOMITET NACIONALNE UNIJE
ŠPANSKIH STUDENATA (UFEH)

Barselona, jula 1938.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:52 pm

PREDGOVOR


Bataljoni, baterije i druge jedinice internacionalnih brigada sačinjavaju antifašisti - radnici, seljaci i napredni intelektualci - iz sviju zemalja svijeta. Oko hiljadu njih došlo je neposredno ili posredno iz Jugoslavije, među njima vrlo visok procenat intelektualaca. Samih studenata došlo je nakih osamdeset do sto.

Toliko ih je došlo, a mnoge stotine i čak hiljade nastoje i poduzimaju sve moguće da dođu.

Zašto?

Na to pitanje odgovaraju kratko, sa malo riječi: ''da pomognemo španjolskom narodu u njegovoj opravdanoj, herojskoj i teškoj borbi'', ili: ''da s oružjem u ruci uzmemo učešća u borbi protiv njemačkog i talijanskog fašizma'' i sl.

Malo riječi, ali one mnogo znače, mnogo ne samo zbog toga što iza njih stoje kohorte mladih boraca, čija je vojniča vrijednost vrlo visoka, nego u prvom redu zbog toga, što su te riječi izraz i znak snažnog antifašističkog pokreta među narodima Jugoslavije.

Nije ovo prvi put da omladina, napose studentska omladina, tih naroda tako odlučno i samopožrtvovano istupa u prvim redovima boraca za slobodu, za demokratiju, za historijski napredak.

Historija srpskog naroda puna je svijetlih primjera revolucionarne uloge srpske studentske omladine. Ona je ideološki pripremila i dobrim dijelom provela demokratizaciju državnog poretka predratne Srbije; ona je bila vidan učesnik narodnooslobodilačke borbe; i sve, što je u toj borbi, uslijed sticaja historijskih uslova isprepletanoj sa međusobnom borbom velikih evropskih imperijalisitčkih grupacija, bilo odista progresivno, plemenito i nesebično - to su bile težnje te omladine i njena požrtvovanost u ostvarivanju tih težnji. I samo u tim težnjama i u toj požrtvovanosti, a ne u ciljevima i manevrima oficijelnih političara, izražavala se prava volja srpskog naroda.

Historija hrvatskog naroda pokazuje nam istu sliku revolucionarne hrvatske studentske omladine u borbi hrvatskog naroda za slobodu, nezavisnost i državnu pravdu, kako prije velikog rat protiv austro-mađarskog imperijalizma, tako i poslije njega, poslije nasilno provedenog državnog uređenja, protiv velikosrpske hegemonije.

Jednako je tako i crnogorska omladina odigrala vidnu ulogu u borbi protiv domaćeg apsolutizma prije rata i protiv velikosrpskog nasilja poslije njega.

Slovenska i makedonska omladina stalno se bori na strani svojih potlačenih i raskomadanih naroda protiv njihovih tlačitelja i ugnjetača.

Današnja studentska omladina Jugoslavije, njena ogromna većina, ne samo što ostaje vjerna slavnim tradicijama ranijih mladih generacija, ne samo da preuzima i produžuje te tradicije, ona ih podiže na jednu ranije neviđenu visinu, jer raniji omladinski pokreti nisu u stvari nikada prelazili nacionalni okvir, a taj okvir - geografski, privredni i kulturni provincijalizam malih balkanskih zemalja - uslovljavalo je i historijsko značenje razvitka Južnih Slavena prema velikim evropskim narodima i često stavljao plemenite, same po sebi naprijedne, nacionalnooslobodilačke pokrete tih naroda u lsužbu reakcije i imperijalizma.

Danas nije biše tako. Danas Južni Slaveni istupaju na svjetsku pozornivu kao revolucionarni narodi i visoki procenat Jugoslavena u redovima interbrigada (oni su do nedavno bili najbrojnije zastupljeni među malim nacijama) - jasna je i radosna potvrda te činjenice. A visoki procenat studentske omladine među njima još je jedan radostan znak i jedan dokaz više, da fašizam ne nalazi i neće naći među narodima Jugoslavije masovnu bazu, nego masovni otpot. Samo na Beogradskom univerzitetu, kao što dokazuje jedno od pisama beogradskih studenata, objabljeno u svoje vrijeme u listu ''Dimitrovac'', za svakim dobrovoljcem studentom u Španiji stoji spremnih deset drugova u Jugoslaviji. Samo na tom univerzitetu antifašistička Španska narodna vojska ima jedan rezervni bataljon - 675 mladića, koji su potpisali pomenuto pismo.

''Mi smo izabrali put života - piše nam jedan od njih - ne uzjahati na grbaču svoga naroda, već mu pomoći da zbaci današnje jahače sa svojih grbača.'' To je rečeno doduše malko nevješto, ali sa onom naivnom i divnom iskrenošću na koju je sposobna samo prva mladost.

''Mi povezujemo brobu za slobodu i autonomiju Univerziteta sa opštom borbom radnog naroda - nastavlja autor istog pisma - mi učestvujemo u njegovoj borbi kao sastavni dio. Mi, studenti, ne odvajamo se od ostale radničke klase i seljačke omladine. Jer mi znamo da samo ujedinjen narod može da se odupre fašizmu, da pobijedi fašizam. Mi vodimo borbu pod rukovodstvom radničke klase i zajedno sa njom, jer je ona najsvjesniji i najborbeniji dio radnog naroda.''

Iz ovih rijerči govori već potpuna politička zrelost ove omladine.

Mi ne bismo htjeli da što rđavo rečemo o ranijim omladinskim generacijama, kao što ne bismo htjeli ni da sadašnjoj omladinskoj generaciji, rođenog neposredno prije ili poslije velikog rata ili za vrijeme njega, govorimo naročite komplimente. Ali mi moramo priznati, da se ovakve riječi ranije - historijski sasvim nedavno - nisu uopće čule ili su bile vrlo rijetka iznimka. Danas, međutim, za ovim riječima stoji većina, ogromna većina đačke i studentske omladine. Mi moramo zato istaći današnju studentsku omladinsku generaciju iznad sviju pređašnjih. Gore pomenute njihove riječi i ovdje dalje iznesena njihova djela izražavaju tu historijsku činjenicu, da postojeći društveni poredak nije više u stanju ni da upotrebi i iskoristi, a kamoli da razvije intelektualne snage naroda; da fašizam, najgora, najsurovija teoristička politika vladajućih pri tom poretku znači svjesno i brutalno uništavanje tih snaga; i da samo sloboda, slobodni demokratski razvitak naroda znači sačuvanje i razvijanje svih njegovih, pa i intelektualnih, snaga.


* * *


Mi izdajemo, na želju studenata-dobrovoljaca, ovu brošuru u kojoj oni hoće da pokažu - reći ćemo to njihovim vlastitim riječima - ''svima onima, kojima leže na srcu interesi radnog naroda, sudbina nauke i civilizacije, sudbina slobode ne samo španjolskog naroda, već i naroda jugoslavije, da u današnjoj borbi oni ne smiju ostali skrštenih ruku, već, i pored najvećih teškoća, moraju dati svoj udio, kako bi pravedna stvar španjolskog naroda, koje je ujedno stvar čitavog naprijednog čovječanstva, trijumfovala nad crnim snagama reakcije i fašizma.'' U njoj oni pozivaju svu omladinu, ''bez obzira na političku, nacionalnu i vijersku pripadnost'', da slijedi njihov put i pokazuju ujedno na živim primjerima svoga života i borbe jedinstveni front demokrata, republikanaca, komunista, pristaša Hrvatske seljačke stranke itd, pokazuju jedinstvo naroda, narodni front slobode u borbi protiv fašizma, koji je neprijatelj čitavog naroda.

U brošuri studenti iznose, kako se oni skromno izražavaju, ''nekoliko momenata iz životai borbe studenata iz Jugoslavije u Španiji''. To i jest, zaista, samo nekoliko momenata, momentana odabranih više-manje slučajno, kao što je jedino i moguće u ratnim prilikama. Ali to su veliki, historijski momenti, jedni od najljepših, najslavnijih, čak najodlučnijih momenata u životu naroda Jugoslavije i njihove omladine.

Kada jednom nastupi vrijeme i prilike da se izda knjiga na tek o ''nekoliko momenata'', nego o čitavoj borbi španskog naroda, i kad se svestrano osvijetli uloga boraca Jugoslavije u Španjolskoj narodnoj vojsci i naročito uloga ove omladine, među njom i studentske omladine, u toj borbi, onda će i gornje rijeći o opsegu te borbe dobiti dostojan literarni odraz.

Ova brošura to nije, niti je mogla da bude. Ona nije, možda, napisana ni po svim litetarnim pravilima. Iz nje, takođe, uvijek ne izbija visoka mudrost rutiniranih političara. Alo ona djeluje neposredno i uvjerljivo, sama sobom, kao svaka iskrenost, kao svaki drugi izraz mladog, kipućeg, živog života.

I zato možda još ni uz jednu knjigu kao baš uz ovu nisu tako dobro pristale lijepe riejči velikog srpskog pjesnika Zmaja o mladosti, o njenim idealima slobode i napretka i o moći tih ideala:


''A ko behu oni divi,
Koji su te napred zvali,
Koji su te ovenčali,
Koji su ti krila dali?''


- ''T o b e j a h u i d e a l i'' -


''Bez njih nema više leta,
Nad oblakom mraka gusta,
Bez njih bi se brzo palo,
Svet bi bio grob bez sveta
Život prazan, mladost pusta.''


REDAKCIJA

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:52 pm

U ŠPANIJU, U ŠPANIJU!



Apel pariških studenata - dobrovoljaca


Omladini svih naroda Jugoslavije!


Događaju u Španiji, koji su uzbudili radni narod svih zemalja i kontinenata, natjerali su i nas, studente iz Jugoslavije na studijama u Pragu, da detaljnije analiziramo te događaje i došli smo do zaključka da prema krvavoj borbi španskog naroda ne smijemo ostati ravnodušni.

U tu neravnopravnu borbu, koja je napetnuta španskom narodu, uvučeni su progres i civilizacija, uvučeni su i naši drugovi, španski studenti, koji su bili prinuđeni da bace studije i knjige i da s puškom u ruci brane kako svoju slobodu, tako i slobodu svoga naroda. Događaji su se razvijali i suviše brzo. Međunarodni fašizam prešao je preko svih obzira i obaveza i bezobzirno pokušao da zarije španskom narodu nož u Grudi.

Fašistički generali Franko i Mola, uz pomoć marokanskih četa fašističke Njemačke i Italije, bacali su pod oganj i mač radni narod Španije.

Očajnički krik nevien djece i žena, ubijanih fašističkim bombama, doprlo je i do nas. Apel naših drugova, španskih studenata, upućen studentima sviju zemalja, došao je i do nas, i mi smo odlučili da se tom apelu odazovemo i da im pomognemo koliko je najviše u našoj moći, a to je, da se i mi pridružimo španskim studentima, seljacima i radnicima, svjesni da braneći njihovu slobodu branimo i slobodu naših naroda.

Odlazeći u Španiju, mi smatramo za svoju dužnost da svima vama, bez obzira na političku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uputimo naš ppozdrav sa porukom da i vi ustrajete u borbi za slobodu i demokraciju

Prag, 25. I 1937.

Rud. Janhuba, Elias Engel, Lazar Latinović, Mirko Horvat, Ratko Vujović, Velimir Vlahović, Mirko Kovačević, Bastijančić Šigbert, Fetehagić Ahmed, Radošević Anđelko, Ratko Pavlović, Marko Spahić, Rat. Belović, G. Vais, Branko Krsmanović, Turk Ivan, Šiprak Matija, Lazar Udovički, Ropac J.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:53 pm

Zašto sam došao u Španiju


Dopis dobrovoljaca dr G. M. obavljen u listu ''Dimitrovac''*


Ja sam intelektualni radnik, do jučer prezreno pseto pred licem fašističke samovolje, bezvrijedna roba na kapitalisičkom tržištu, a danas novorođeni čovjek u toplom krilu Španske Republike, vojnik ponosne međunarodne brigade, saradnik na velikom djelu slobodne, mira i napretka...

Nama, intelektualnim radnicima, fašizam je ukazao samo na dva puta: ili crknuti ili se prodati.

Ali ne!

Nećemo da se predamo! Isuviše osjećamo odgovornost pred svojim narodom iz koga smo nikli i za koga smo nikli i sa kojim svo već prošli jedan dio zajedničkog, mučnog, ali velikog puta.

Nećemo da se prodamo!

Ali nećemo ni da crknemo! Hoćemo da živimo. I da radimo! Da radimo protiv fašizma. Da se s oružjem u ruci odupremo njegovom oružanom napadu na španski narod!

Zato sam došao u Španiju.

Fašizam je najpije umrljao Španiju krvlju, da bi je zatim proglasio ''crvenom'' da bi time ''opravdao'' svoje daljne kasapljenje španskog naroda. Fašizam je proglasio Španiju ''crvenom''. I tačno je tako: Španija je crvena - od svoje rođene krvi... Pret takvom sudbinom španskog naroda zaista se više nije moralo pitati za stanovito, izgrađeno, političko mišljenje pri opredeljivanju za ili protiv Španije. Radilo se prosto o tome, da li čovjek ima još u sebi iskre poštenja, čovječnosti ili nema.

I zato sam došao u Španiju.

Danas sam živi dio divne, gorostasne Španske narodne armije! Danas mi je radost slušati zadaće i zadaće izvršavati. Raditi i boriti se! Imati svoje mjersto u organizmu Narodne armije i pustiti svoju energiju neka teče sva u njeno gorostasno tijelo. Ponosan sam danas, što mi je dato mjesto u jednoj družini, kojoj su pripadale prve kolone španskog proleterijata, koje izginuše pod Hueskom, kojoj pripadaju branioci Madrifa i besmrtni asturijski rudari, kojoj pripadaju književnici kao pok. General Lukacs, Malraux, L. Renn, W. Bredl i drugi. Oni su živi izraz produhovljenosti naše borbe; oni su stvatni oblik onih plemenitih snaga radnog naroda, koje već danas izbijaju uporedo sa grmljavinom naših topova; oni su glasnici velike misije, koju vrši radni narod, a ta je:

Oslobošenje čovjeka.


________
* Autor: dr Gojko Nikoliš. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:54 pm

Zašto smo došli?


Dopis Čedomira K.*


Došli smo jer smo svijesni da fašizam nosi propast svim demoktatskim tekovinama naroda;

Jer smo svjesni, da je stvar slobode i mira nerazdvojno vezana sa slobodom i nezavisnošću španjolskog naroda;

Jer smo svijesni da se protiv fašizma ne može boriti praznim riječima i pustim željama.

Došli smo da, boreći se s puškom u ruci, izvršimo svoju dužnot.

Ako naši drugovi, koji se nalaze van granica Španije, jednako budu vršili svoju dužnost, onda će svijet biti spašen od rata, a svi narodi oslobošeni od fašizma.


________
* Autor: Čedo Kapor. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Sre Mar 05, 2008 2:55 pm

Kako sam došao u Španiju


Zapis riječi dobrovoljca Josipa H.*


Iz Zagreba smo krenuli 3. VII 1937. nas desetorica. Krenuli smo za Španiju da pomognemo španskom narodu u borbi protiv fašizma koji je neprijatelj i nas u Jugoslaviju. Krenuli smo puni oduševljenja da se borimo za stvar radnog naroda, da narpavimo zid preko kog neće moći da pređe fašističko kopito.

Prešavši jugoslavensku granicu ilegalno, jer nijedan od nas nije imao putnice, bili smo puni oduševljenja. Našem radovanju po šumama nije bilo kraja, misleći da smo u Austriji slobodni. Na večer došli smo u Klagenfurt. Tu smo prespavali noć i sutradan krenuli dalje. Radosni što ćemo skoro preći austrijsko-švicarsku granicu i zamišljajući da će mo se uskoro dokopati Francuske, brzo dođemo do granice. Pristupi austrijski žandar i legitimira nas; kako nismo imali putnih isprava, on nas odvede u stanicu. Tamo nam, pribeleživši sve što smo izjavili, preporuče da pređemo granicu pomoću švercera i puste nas. U jednoj gostioni pronašli smo čovjek, koji je bio spreman da nas prebaci.

Prelaz granice ugovorili smo za navečer - čim se smrkne. Vodila su nas dva seljaka. Tiho, na prstima, u razmaku jedan od drugog na 50 metara pribiližili smo se granicu. Granica na ovom mjestu ide preko korita Stare Rajne. Tu je most, koji se treba preći u najvećoj tišini, jer žandarmerijska stanica je udaljena tak 70 metara.

Po komandi seljaka, kojima smo se povjerili, izujemo se i bosi izvršimo prelaz granice.

Bili smo prilično blatni i zamazani, jer je padala kiša, a mi smo izvršili prelaz preko gustiša i trnja - ali sve nam to nije ništa smetalo i krenemo napred.

U Švicarskoj se ljudi mnogo služe biciklima i kad je ko prolazio na biciklu pozdravljali smo njemački i nismo razgovarali. Tako smo nakon jednog sata stigli na most, koji prelazi preko Nove Rajne, kad iznenada iskoči preda nas agent i zatraži papire. Nakon 5 minuta bili smo odeveni na saslušanje. Zatvore nas odvojeno, i drugi dan, unatoč toga što smo protestirali da nas se ne može vraćati natrag, jer smo politički begunci, policija nas vrati u Austriju. Austrijska policija nas odvede u Feldkirchen - u sudski zatovr. Svi smo znatiželjno gledali što će s nama ovdje biti. Bojali smo se da će nas prebaciti u Jugoslaviju, kao što su nas švicarske vlasti prebacile u Austriju.

Saslušavši nas, oduzmu nam sve stvati, sav novac, strpaju nas sve u jenu salu i prestali su da pitaju za nas. Ujutro morali smo ići na skupnu štenju, gde smo vidjeli da nismo sami mi ''slijepi putnici'', nego da nas ima mnogo više - oko 120. Poneki du sjedili već dva mjeseca, drugi mjesec dana, a bilo ih je koji su sjedeli već pet mjeseci. Bilo ih je također i iz raznih zemalja. Razgovarati se nije moglo glasno, nego smo se sporazumijevali očima i tiho. Pošto nismo bili naučeni na zatvor, svima nam je bilo teško, teško smo snosili stražarski postupak, uvijek misleći kako mi ovdje u zatovru moramo tratiti vrijeme, dok nas drugovi u Španij željno očekuju.

Iz insburškog zatvora poslali su nas u pratnji dvojice agenata u pravu Jesenica. Kazali su nam da će nas pratiti do Schwartzfacha, a dalje do granice da moramo sami. Stvorili smo zaključak: sedam u Jugoslaciju, a ostalih pet u Češku, jer ipak je u Češkoj sigurnije nego u Jugoslaviji. Na stanici Sshwarzfachel, agenti nas doprate do vlaka koji je imao proslijediti do Jasenica i pazili su na nas dok vlak nije krenuo. Kako smo nas petorica htjeli u Češku, a iz Schwarzfacha ide vlak prema Salzburgu i Linzu, mi izađemo odmah na slijedećoj stanici i povratimo se u Schwarzfach pokisli do kože: kiša nas je bila stigla upravo na pola puta. Poduzevši sve potrebne mjere opreznosti da nas opet ne uhvate agenti, u Shcwarzfavhu se ukrcamo na vlak za Salzburg, odvojeno jedan od drugog, pomiješani sa ostalim putnicima. Prokisli do kože dremuckali smo, drhtali, stiskali se i ćutali. Noć je bila vrlo hladna. U Salzburgu presjeli smo na brzi vlak da što prije stignemo u Linz. U Linzu smo promijenili šilinge u češke krune, kupili jednu zemljopisnu kartu da nam se nađe pri ruci kod pralaza granice i ujedno se malo očistili da ne padamo blatni suviše u oči. Odvezli smo se vlakom još do Freistadta, a dalje, do granice, išli pješke, preko brda, koja su ovdje visoka 1.000 metara. Strah je bio velik da nas opet ne pohvataju i povrate u Jugoslaviju. Razdaljina do granice mogla je biti 15 kilometara, ali kako smo morali ići stranputicom prešli smo mnogo više. Bez odmora stigli smo oko 6 sati u pograničnu zonu. Karta, koju smo imali, bila je dosta slaba i po njoj smo teško mogli znati gdje je zapravo granica. Do granice bilo je još 4 kilometra i do nje nas je doveo jedan seljak. Uz put smo brali jagode umirujući time želudac, koji se već bio počeo omalo da buni, jer smo onaj dan jeli samo ujutro. Šuma, koju smo prelazili, bila je sva crnogorica, mala i gusta. Kud smo god išli granje je pucketalo, tako da se nadaleko moglo čuti da gorom prolazi grupa ljudi.

Bili smo se zato usplahirali, ali seljak nas je umirivao govoreći da on poznaje put i da nije opasan. O zalasku sunca stigli smo na jendo brdašce, ispod koga je tekao potočić, koji je i predstavljao granicu. Dok nam je seljak tumačio u kojem pravcu treba da krenemo, primijetim da je neko vrlo blizu, ali s one strane potočića, učino dva-tri skoka u pravcu prema nama. Jasno sam primjetio i pušku iza gustiša. Brzo opomenuvši drugove, povučemo se u gustiš od crnogorie. Iza nešeg povlačenja čuli smo jasno škljocanje puške i povike graničara. Bilo je jasno da su nas primjetili i da će nas sačekati. Mi pošaljemo seljaka da se što prije izgubi, da ne bude uhvaćen, i odlučimo da sami sačekamo zgodan trenutak za pralaz. Slušali smo čitavu noć razogvore i signale pograničara: uzalud je bilo ovdje pokušavati prelaz. Dvojica od nas čitavu noć držala su stražu. Bila je četvrta noć kako nismo spavali: hladna, kao da je Božić, a mi smo bili vrlo slabo obučeni. Oko 4 sata probudim ostale drugare i krenemo dalje. Zaobišavši brdo, promijenimo pravac i u skokovima, od džbuna do džbuna, nastavimo put. Nako ndva sata ovakvog prebacivanja primjetili smo po karti da smo prešli granicu. Ceste smo izbjegavali i tražili smo poljske puteve.

Ovaj dan isto nismo ništa jeli ,sve dok nismo došli oko 4 sata u Karlitz. Da se što prije domognemo Praga, nismo se ni odmarali, već smo krenuli na vlak, pa preko Budjejovica u pravcu Praga. I tu noć provedosmo gotovo bez sna, jer klupe u vlaku nisu bile slobodne. Jedva se držeći na nogama, prozebli, prljavi, neobrijani, izgledali smo kao strašila. Mrzilo nas je na međusobno razgovaramo, kuvajući svaki u sebi mržnju prema onima, koji nam prave tolike prepreke.

Put od Prafa do Španije, iako je taj mnogo dulji, pređosmo sa manje zapreka.

Dok fašizam otvoreno šalje svoje snage u Španiju Franku, dok oni vode otvoreni rat protiv naše braće, nama se onemogućuje da donesemo svoje životena raspolaganje našoj braći. Spriječili su na stotine i stotine iskrenih, poštenih drugova da stignu u Španiju, sprečilo ih se, a i sprečava još i danas.


________
*Autor: Josip Husinec. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:40 am

Dolazak


Iz pisma jednog dobrovoljca u Pragu


''...Najzad, poslije toliko muka i strahovanja da nam se čitav poduhvat ne izjalovi, stigosmo u Španiju. Nalazimo se u jednom gradiću u Pirinejima.

Figueras. Kasarna iznad grada, prava tvrđava. Preko 400 dobrovoljaca svih nacionalnosti svijeta sprema se da uskoro stupi s puškom u ruci protiv krvopija - fašista. Mi, petnaestorica praških studenata i oko trideset radnika iz Jugoslavije, obrazovali smo jedan vod. Vodnici i kaplari su drugovi, koji su već služili vojsku; izabrali smo i dva politički odgovorna druga, koji se staraju o redu i radu. Istog dana uveče održan je poslije politički sastanak.

Preko 40 ljudi u polumraku napravio je krug. Pridružili su nam se i neki Česi. U sredini drug Vlahović. On govori: ''Večeras ćemo održati komemoraciju drugu Srzentiću, koji je prije dvije godine, upravo na današnji dan, poginuo na barikadama prilikom velikih studentskih demonstracijau Beogradu.''

Ređaju se uspomene iz borbi demokratskog studentskog pokreta na Beogradskom univerzitetu, iznose se teškoće na koje su studenti nailazili u toj borbi, analiziraju se uzorci i posljedice tih demonstracija, faze kroz koje se prolazilo, da bi se najzad formirao čelični blok svih studenata koji žele slobodu naroda, mir i konstruktivan rad na Univerzitetu...

Drug Srzenitić je poginuo od ruke fašističkih plaćenika, ali nama će se uskoro ukazati prilika da osvetimo ne samo njegovu krv, već i krv sviju studenata, radnika i seljaka, koji su pali u borbi za slobodu, demokraciju i bolji život radnih masa...

Moram da završim. Čujem odozdo poziv na zbor - na junački zbor.

Sigurno uskoro krećemo - ...''

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:40 am

U ŠPANIJI: ŽIVOT I BORBA


MADRID: Prvi bojevi, prve pobjede i prve žrtve



Prilog drugova V. R. i M. M.*


Prvi boj internacionalnih brigada - ne računajući ranije organizovane manje odrede i grupe - bio je 9. novembra 1936. na samom pragu Madrida, kod Francuskog mosta na rijeci Manzenares u zapadnom parku.

Prvi naš student, koji je u tom boju učestvovao bio je drug Milun Božović, student filozofije i prava, Crnogorac.

Dostojne se ponio taj naš prvi predstavnik u boju.

Pregazivši među prvima rijeku Manzanares, on je sa dva druga osuo vatru na vrata i prozore jedne kućice, ućutkao Marokance, koji su bili zasjeli u njoj i time silno pomogao vodu da se razvije.

Drugi dan ujutro on je sa dva-tri dobro ispaljena metka skinuo s drveta marokanskog snajpera, koji je njegovom vodu smetao ne manje nego pomenuta kuća.

Ko zna kako je u današnjem boju pojedincu teško imati vidljivog uspjeha, taj će vjerovati kada kažemo da je Milun nanio još dosta štete neprijatelju, koja se računa samo kao uspjeh kolektiva.

Ali u trećem boju, na položaju između Casa de Campo i Ciudad Universitaria Božović je bio teško ranjen i treći dan je umro.

''Slavno mrite, kad mrijet morate'' - često je on znao ponavljati velike riječi slavnog crnogorskog pjesnika Njegoša. I poginuo je zaista slavno - kao istinski Crnogorac.

17. novembra jedna neprijateljska baterija bila je osula jaku vatru na položaj njegovog voda. Poslije kratke pucnjave uslijediše dva plotuna odmah jedan za drugim. Podigao se ogroman oblak ognja i dima. Prvi ranjenik ''Čapajev'', iskoči iz pakla sam. Za njim, iznesoše Božovića. On je nevjerovatno stradao od teške rane u boku, ali se oprostio s drugovima mirno, zamolivši ih da jave Partiji, sinu mu i ženi, da umire kao komunist.

Na njegovoj pustoj kapi ostao je rotfrontovski znak i natpis: No Pasaran!

Milun se rodio u Piperima u Crnoj Gori. Njegovi roditelji su seljaci, sa imanjem jedva dovoljnim da se ne gladujem. Još u ranoj mladosti on se uvjerio da u današnjoj eposi smisao života leži u borbi na strani radničke klase, od koje jedino i zavisi daljni progres ljudskog društva.

Budući đakom u podgoričkoj gimnaziji, a kasnije studentom na Beogradskom univerzitetu. Milun Božović uzima najaktivnijeg učešća u životu i borbi revolucionarnog dijela studentske omladine. Osim toga, stečenu pismenost i znanje on posvećje radničkoj štampi i agitaciji među seljacima svog plemena.

Svirepi teror vojnofašističke diktature i provale u Beogradu prisiljavaju Miluna da napusti Univerzitet i da emigrira iz Jugoslavije. U teškim danima emigracije njega je pratila nemilost i teror policije nekoliko zemlaja. Ali to nije ni na jedan časak pokolebalo kod njega vjeru u snagu radničke klase, bjeru u njenu konačnu pobjedu.

Kad je počeo građanski rat i fašistička intervencija u Španiji, Milun Božović se nije predomišljao ni jedne minute da promjeni studije i književnički posao za pušku. On je došao među prvim dobrovoljcima-internacionalcima da pomogne španjolskom narodu. Braneći Madrid, on je pao junačkom smrću, smrtonosno pogođen topovskim zrnom.

Milun Božović, kao i Mijat Mašković, Milo Damjanović, Vukašin Radunović i drugi, koji su dali svoje mlade žibote za slobodu španjolskog i svog, crnogorskog naroda, služiće uvijek primjerom jnašoj omladini, pokazujući joj za što treba živjeti i kako treba ''mrijeti kad se mrijet mora'' za ono, za što se živi.


***


U prvom periodu odbrane Madrida, koji je trajao više od dva mjeseca poginulo je, naročito u bojevima kod Palacete (''Bijele Kuće''), gdje je poginuo Božović - blizu dvadesetak omladinaca iz Jugoslavije. Među njima je bilo i nekoliko studenata, kao npr. student agronomije Stevo Nikolić, koji je u tim bojevima bio ranjen, a poslije, u lijeto 1937. poginuo kao republikanski gerilac u Esremanduri. Redakcija oce brošute, međutim nije mogla ustanoviti imena ostalih drugova, jer su oni, dolazeći u dobrovoljce, redovno nastojali da zataje ko su i što su. Kako oni nisu činili nikakve razlike između sebe i drugih omladinaca, radnika i seljaka, nećemo je ni mi ovdje činiti.

Neka bude jednaka i izajednička slava svim omladincima iz Jugoslavije, koji padoše u odbrani Madrida, kad su im bili jednaki i život, i borba i junačka smrt!


________
*Autori: Veljko Ribar i dr Mirko Marković. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:41 am

HARAMA

Sa Haramom (početak februara 1937) započinje, a sa Gvadalaharom završava druga odbrana Madrida. U taj period spada već masovni dolazak i učešće naših studenata u španjolskom ratu, u redovima Španjolske narodne vojske.

Već je stigla grupa praških studenata, čiji apel, upućen omladini Jugoslavije, donosimo naprijed. Stigle su organizovano - koliko je moguće u nelegalnosti organizovano preći sedam granica, i druge grupe: iz Beograda, Zagreba, i drugih mjesta.

Već su stigle te grupe i, raspodeljene po bataljonima i baterijama interbrigada, no uglavnom uvrštene u redove slavnog bataljona ''Dimitrov'', stupile u borbu.

Evo jednog kratkog i djelimičnog opisa haramskih bojeva.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:41 am

Prva dva mjeseca sa bataljonom ''Dimitrov''


Prilog druga M. K-vića*


Šest dana išlismo iz baze, gdje se formirao bataljon, do fronta. Isti put mogli smo preći i za šest sati, ali nam je tih nekoliko dana trebalo da uz put bar koliko - toliko prođemo najosnovniju vojnu obuku. Veliki dio bataljona sastojao se od drugova, koji nikad u životu nisu držali puške u ruci.

Dvanaestog februara ujutro stigli smo na jedno mjesto, gdje pokraj ceste piše: ''A Madrid 33 km''. Tu se iskrcasmo iz kamiona i pod punom ratnom opremom pođosmo u pravcu rijeke Harame. Kao što uz put prođosmo vojnu obuku, tako uz put primismo i ''krštenje vatrom'' - prvo vazdšno bombardovanje. Prođe sretno - niko nije nastradao.

Uskoro se začu štektanje mitraljeza - naša prethodnica je već stupila u borbu. Zamalo počeše da i oko naših ušiju fijuču kugle. Udariše prve granate. Jedna udari pod samu maslinu i izbaci je zajedno sa zemljom.

Zako stupismo u prvi boj.

Po komandi bacismo sa sebe sve stvari osim puške, municije i gas-maske. U trku punimo puške. Dok smo stigli na ivicu jednog brijega, koji se nalazio pred nama, padoše prvi ranjenici. Nisu se žalili na ljute rane, nego na to što su ranjeni, a da ni puške ''omirisali nijesu''.

Pod brijegom su se zaustavili fašisti, kada ih je satjerala naša prva četa. Tankovi i gusti redovi Marokanaca. Otvaramo brzu paljbu. Prašina, dim, štekanje mitraljeza, tutanj ručnih granata, škripa i roktanje tankova. Pucnjava traje čitav sat, ali vidljivog uspjeha nema. Zato se povlačimo 200-300 metara nazad, da bi fašiste izvukli ispod brijega. Prvi put ih prevarismo, jer stvarno počeše izlaziti. No drugi put na ovaj trik ne pođoše. Tako pucajući i manevrišući sačekasmo noć i ukopasmo se. Nalazili smo se na 1 km od rijeke Harame.

Tu noć fašisti su prebaciji preko Harame ogromnu silu i pokušali da nas opkole, ali smo mi pred zoru razbili obruč.

Drugi dan se borba nastavila. Sada bi napadali mi, sad oni. IO sviju sledećih dana nije bilo mira ni danju ni noću. Često puta, kad nas u borbi zatekne noć, proturasmo se na grupice, te ne znamo na čijem smo teritoriju - našem ili fašističkom. Sedam dana i sedam noći uzastopce vodila se bez prekida i odmora očajna i naporna borba. Prevagu, tehničku i brojčanu, koju su imali fašisti, mi smo morali izravnati nečuvenom izdržljivošću, upornošću i energijom, ulažući sve sile do poslednje kapi. Uvijek ću se sjećati posljednjih riječi, koje sam čuo od druga Šipraka drugi dan borbe, kada se, pri nastupanju i pretrčavanju, nađosmo za ejdnom maslinom zajedno: ''Teška ova borba, Mirko, ali moramo junački pretrpjeti, pobijediti fašizam; tada će valjda doći raj svim ratovima.''

Najteži su nam bili časovi kada smo gledali kako pužu k nama gvozdene ala fašistički tenkovi. A u nas samo puške i tek po koja bomba! To treba doživjeti, pa da se shvati koliko se čovjek može osjećati sitan i nemoćan. Ali treba doživjeti i to, kao mi, kad smo tako gotovo goloruki ipak zarobili treći dan borbe dva velika njemačka tenka. Kako se onda čovjek osjeća jak, velik i ponosan!

Tek petnaesti dan ulazimo u plitke, siromašne i na brzu ruku napravljen rovove. Počinje ''pozicioni'', rovovski ''rat na mjestu''. Prvi zadatak bio nam je, naravno, da se dobro utvrdimo. Radili smo dan i noć. Kiša, vjetar i studen - ništa nam nije smetalo da za nekoliko dana pretvorimo liniju u neprebrodivu tvrđavu. Fašisti su nas i dalje stalno provocirali i pipali - ne bi li ipak gdje prošli. Bilo im je sve uzalud. Mi bi obično ćutali sve dok se ne bi pojavili u masi na otvorenom polju i pošli ka nama, a onda bi ih ''čistili'' mitraljezima.

Kao što se ne mogu zaboraviti napori i teškoće kroz koje smo prošli u prvim danima bojeva, tako će nam isto ostati nezaboravni i kasniji dani rovovskog života: izdržljivosti i podnošenje njegovih teškoća, izdržljivost u borbi, dovitljivost u ratnim lukavstvima, propaganda u redovima neprijatelja (pomoću megafona, pred kojima bi istupali zarobljenici i prebjeglice, no često puta smo ih znali prosto zabavljali muzikom), politički rad među svojima. Rovovi su bili puni svakojakih natpisa, parola, plakata, zidnih novina, koje je izdavao svaki vod, četa i bataljon. Kada bi dopisnici raznih svjetskih novina dolazili kod nas, fotografisali su svakih nekoliko boraca - sve je privlačilo njihovu pažnju: i zidne novine, i male ali duboke kaverne u rovu koje su nam služile, među inim, i za političke sastanke, diskusije i kurseve (općeobrazovne, jezične i sl.). Imali smo i pjevački hor. Poslije večere sakupljali bi se na pogodno zakrivenim mjestima i otpočinjali pjesmu. Nama susjedne čete i bataljoni - Englezi, Francuzi, Amerikanci i Španjolci prihvaćali bi, i za čas bi se zaorila pjesma kroz cio haramski front. Fašisitički oficiri obično bi tada - kao i za vrijeme megafonske propagande - naređivali da se otvori vatra.

Ona je ponekad bila i vrlo jaka, ali mi zbog toga nikada nismo prekidali, nego bismo radovno otpevali sav program, koji se završavao s ''Internacionalom''. Onda bismo pokušavali govoriti s fašistima pomoću velikih truba ili bi ''predavali riječ'' megafonu. Taj bi sa svoje strane i završavao program jednim apelom na sve zavedene, koji su u službi neprijatelja. Rezultat rada bilo je redovno pojavljivanje na našim linijama - iako u to vrijeme ne baš mnogobrojnih - prebjeglica.

Težak je bio naš život i rad na Harami, ali on nije bio bez lijepih momenata, vrijednih da ih mi zauvijek zapamtimo, a drugi - da o njima znadu.

Naše brobe na Harami bile su teške i krvave; one su istrgle iz naših redova mnoge žrtve, ali su to bile slavne i uspješne borbe, u kojima ni jedna žrtva nije bila dana uzalud.

To je bila četvrta velika ofenziva fašista na Madrid, koja se slomila o čelične redove Španjolske narodne vojske,

među njima i o redove inrernacionalnih bataljona,

među njima i o redove slavnog bataljona ''Dimitrov'',

među njima i o redove naše omladine, prije svega studentske omladine Jugoslavije.

Čvrstina tih redova poslužila je Republici na Harami - osim za neposrednu odbranu Madrida - još i kao oslonac za veliku pobjedu na Gvadalahari.


________
*Autor: Mirko Kovačević. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:42 am

''Samozvanci''


Saopćenje druga V.*


Na lijevom krilu bataljona ''Dimitrov'', poslije krvave borbe od 14. februara, odstupao je jedan bataljon. Mladići - dobrovoljci, veterani antifašisti, koji su se sjajno držali u borbama na Casa de Campo, kod Mahadahonde i Las Rosas, našli su se ipak u zabuni, jer im je, pored dva komandira četa, poginuo još i komadant bataljona.

Niko se od mladih i neiskusnih preostalih komandira nije dosjetio da treba da preuzme bataljon, koji je odstupajući dovodio u opasnost ''Dimitrovce'', a i sam trpio velike gubitke pod kišom tanadi. Dva praška studenta iz bataljona ''Dimitrov'', Spahić i Krsmanović, videći da prijeti katastrofa, iskoče pred bataljon. Teško se su se sporazumijevali sa Špancima.

-Kuda? Ne smije se odstupati!

-Ali naš komandant bataljona je mrtav!

Spahić nije dugo oklijevao, već uzikne: ''Ja sam vaš novi komandant! Živjela Španija! Napred!'' i ukazujući na Krsmanovića: ''A ovo je moj ađutant''.

Odjedanput se stvoriše tu i naši tankovi. Spahić na čelu španskog bataljona, praćen tankovima, pođe na juriš.

Poslije pola sata bataljon je dobio pravog komadanta, a ''samozvani'' komandant Spahić i njegov ''ađutant'' vratiše se otkuda su i došli: u redove boraca bez čina.


________
*Autor prvog i drugog napisa je Veljko Vlahović. Prim. red.

(prvi tekst je ''Samozvanci'' a drugi ''Matija Šiprak'' koji sledi.)

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:42 am

Matija Šiprak


Nekrolog od druga V. V.


Iz studentskog odreda bataljona ''Dimitrov'' u nesebičnoj borbi za narodne slobode i mir, boreći se rame uz rame sa radnicima i seljacima iz svih zemalja Jugoslavije, zajedno sa španskim i međunarodnim proleterijatom, izguvismo u krvavim borbama na frontu Harama druga ŠIPRAKA, studenta prava.

Jedan od prvih između nas, koji smo pohitali u pomoć španjolskom narodu, koji smo odlučili da pozdravne telegrame i rezolucije potkrijpimo i potvrdimo krvlju i životom, da mjesto knjige prihvatimo pušku, bio je drug Šiprak.

Sin slobodoljubivog hrvatskog naroda, iz seljačke porodice, nije se dugo premišljao. Kao vatreni antifašista stavio je svoj život na raspoloženje Španjolskoj narodnoj vojsci i najzad ga dao, znajući da ga daje za slobodu ne samo španjolskog, nego i hrvatskog naroda.

Učenik pokojnog stjepana Radića, on je bio nepokolebljiv pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali ujedno i nepokolebljivi pristaša ujedinjenja svi demokratskih snaga, u kom je on s pravom vidio garanciju za postignuće slobode hrvatskog naroda.

Velik je naš bol za izgubljenim drugom, ali mi, druže Matije, nećemo plakati nad tvojim grobom. Mi ne oplakujemo svoje drugove, nego ih svetimo, nastavljajući njihovo djelo, nastavljajući borbu protiv međunarodnog fašizma.

Uvjereni smo da će i sav hrvatski narod zajdno s nama svetiti i osvetiti tvoju junačku smrt, pomogavši nas u borbi protiv fašizma i osudivši onu grupu svoje zavedene djece na zagrebačkom univerzitetu, koja smatra da i politički i nacinalno stoje bliže drugu Šipraku nego mi - pristeše drugih stranaka i sinovi drugih naroda, koja je ipak preko njegovog groba pužila ruku ubojici španjolskog naroda, neprijatelju hrvatskog naroda, generalu Franku.

Uvjereni smo da će sav mladi naraštaj hrvatskog naroda slijedite ne njihov, nego tvoj primjer, druže Matija.

Vječna ti slava, dostojni sine hrvatskoga naroda!


***


Istog dana, 14. februara, na istom mjestu, u jednom haramskom olivaru (maslinjaku) gotovo istodobno kad je pao Matija Šiprak, poginuo je još jedan omladinac - student, drug Srećko Borić iz Podgore, Marksista. Nalazeći se na studijama u Parizu, on je u decembru 1936. prešao Pirineje da se svrsta u redove interbrigada, formiranih u odgovor na fašističku intervenciju u Španiju. Bio je dodijeljen bataljonu ''Dimitrov''.

Jedan od učesnika istoga boja priča o okolnostima njihove pogibije ovo:

''U noći 13. na 14. februara bilo je upućeno nas dvadesetak ''Dimitrovaca'' da zajedno sa još nekih dvadeset ''Telmanovaca'', organizujemo jedan daleko napreed istaknuti ''Stuetzpunkt'' - malobrojnu ali jaku tačku otpora. Tek što smo se ukopali, kad u cik zore fašisti započeše sa napadima. Napadadi su se ređali jedan za drugim čitav dan. Nas četvorica studenata pomagali smo vatru nešeg mitraljeza. Na našem sektoru borba je bila uspješna, ali mi nismo obratili pažnju na susjedne sektore, otkuda su fašisti poslije podne potisli naše linije i sa tri strane okružili naš ''Stuetzpunkt'' zasipajući na s vatrom tenkovskih mitraljeza. Morali smo se povlačiti u paklenoj vatri i u času kad smo mislili da dopadamo među svoje - naskočismo na fašiste. Tu su u očajnom i krvavom krševu pored drugih pali i drugovi Borić i Šiprak, a drug Veljko Vlahović teško ranjen. U posljednjem času bili smo spašeni jednim protunapadom naših trupa. Posada ''Stuatzpunkta'', ostavši na mjestu do posljednjeg časa, omogućila je tu kontraataku i time isunila svoju zadaću. Boljno polje, obilno posuto mrtvim Marokancima i legionarima, ostalo je za nama.''

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:43 am

Smrt krilatog sokola


Prilog druga Vl.*


Na Novu godinu 1937. prešao je Pirinejske planine studnet prava Stevan Dudić, rodom iz Petnica, blizu Valjeva. Zapojen slobodarskim duhom srbijanskog sela, težeći za slobodom, našao je izraz toj težnji uvrtivši se u ponosne redove republikanske avijacije. U januaru je došao, u februaru ga već izgubismo. Ponosni soko španskog neba, beogradskih student Sreten Duduć, survao se jednoga dana polomljenih krila.


''A ko behu oni divi,
Koji su ti krila dali?
-To bejahu ideali!''


Drug Sreten je pao za ideale mladosti, za ideale slobode i pravde, za ideale čitavog naprednog čovječanstva.

Neka je čast njegovom imenu, neka je slava njegovoj uspomeni!


________
*Autor: Veljko Vlahović. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:43 am

Drugovima iz Andaluzije i Asturije


R. Pavlović


Nisam sam -
Sa mnom su hiljade,
Sa mnom su miloni,
Sa mnom smelo stupaju napred
Čelični redovi hrabrih boraca,
Redovi boraca za slobodu.
Ranjen sam.
Odlazim teška srca.
Široka polja putuju sa nama
Polja sa pomorandžama
Polja se preoraonom plodnom zemljom.
Voz odmiče.
Kreveti se zibaju.
Ljudi sa izrešetanim grudima,
Ljudi sa irešetanim glavama,
Sa izlomljenim nogama i rukama.
Putujemo ne znam kuda,
U bolnicu ne znam koju.
Jedan drug iz Austrije,
Jauče iznad mene,
Mlaz krvi mu brizga iz ustiju -
Postaje bleđi i bleđi.
Izvode ga.
O, druže!
Ti bljuješ krv za slobodu,
Bljuješ krv za sretnu Španiju.
Drugi ima izlomljenu ruku,
Tri puta je do sada ranjavan.
Ruka mu je učvrstena daskama,
Smeje se i glada u nju.
Crnu kapu je staviop na vrh prstiju
I obraća se svima nama:
''To je fašista''
I pokazuje veselo, nasmejalno, radosno
Kako je gađao ''crne košulje i kape''
Crne fašističke varvare.
O, druže, tvoja ruka je slomljena,
Ukočena i stegnuta,
Ali tvoje srce je veselo,
Tvoja misao je zdrava,
Ti si sin ovih razdraganih polja,
Iz kojih niču junaci,
Iz kojih se rađaju revolucioneri,
Ti si sin Andaluzije.
U fabrici ti je rebro prebijeno,
A sad ruka slomljena,
I braća pobijena,
I majka obešena;
Pet si prošao frontova, sa pesmom na usnama,
Na plavoj Harami izbačen iz stroja.
Druže, ja ti se divim,
Ja sin seljaka sa Balkana,
Ja sin balkanskih gora,
I balkanskih polja.
Mi putujemo i smejemo se zajedno.
I nastupali smo zajedno.
Mi se razumemo,
Mi se na ovim ravnicama,
I ovim brdima,
Borimo za sreću i slobodu
Milog Balkana i drage Španije.


_______
*Autor: Ratko Pavlović - Ćićko. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:43 am

RANE I USPOMENE


Od M. Sp.*


17. februara, 4,30 sati poslije podne. Front ''Harama''.

-Alarm! Polazimo!

Za 8 minuta bataljon stoji spreman u stroju.

-Po vodovima - napred!

Išli smo kroz jednu kamenitu jarugu. U vremenu od 20 minuta stigli smo na položaj. Razvijamo se u strijelice - prvi kuršumi već stigli smo na položaj. Razdvajamo se u strijelice - prvi kuršumi već zvižde iznad glava. Uskoro i sami otvaramo vatru. Udari granata. Za njom druga, treća, deseta. To naizmjenice s njima, to istodobno prašte šrapneli, klokoću mitraljezi. Smfonija boja je započela tek prije nekoliko časaka, no mi je više i ne slušamo - kao da traje već beskrajno. Napredujemo to u brzom skoku, to puzajući.

Fašisti su već sasvim blizu, možda pedeset, možda sto metara. Lazo mi pokazuje: eno jednoga na maslini! Opalio sam hitac, ali u istom momentu osjetio sam i jak trzaj.

''Ranjen sam Lazo!'' Na jednu sekundu hvata me vtoglavica. Nesvjest.


..................................................................................................


Budim se u času kad me nosi niz kamenitu jarugu. Pokraj nas trče neki ranjeni drugovi. Prepoznajem Arsenovića i politkomesara. Čujem glasove: ''Komandant Grebenarov i stari Andija poginuli...'' Ponovo padam u nesvijest.

Budim se, vidim oko sebe neke sasvim mlade Španjolce. Previjalište. Doktor, Čehoslovak, previja me i hrabri: ''Za mjesec bićeš zdrav.'' - ''Mlatite bandite dalje'', odgovaram ja, tek napola pri svijesti. Tako mi rekoše. No ja dobro pamtim da sam u tome času bio pri potpuno jasnoj svijesti.


..................................................................................................


Operacioni sto. Oko mene žurba, bliješte instrumenti i najednom strahoviti tresak i zveka razbijenih stakala. ''Junkersi'' su bacali bombe.


..................................................................................................


Taragona. Bolnica. Opet operacioni sto, klaroform, teško buđenje, muka i povraćanje i strašni bolovi...


..................................................................................................


Produžavamo put. Željeznička stanica. Peron prepun svijeta, žene plaču, mališani prilaze i nude naradže. Čujem povike: ''Salud camaradas''. I pored bolova dižem pesnicu i vičem: ''Viva Espana!'' nose me opet u vagon, plazimo i vozimo se dugo. Drugi dan u noći voz se zaustavlja na putu - opet avioni!

-Banditi!

Najzad šesti dan - Mursija. Voz ulazi u stanicu i tiho se zaustavlja. Iznose nas na peron. Peron pun žena i djece. Opet ovacije.

Hospital ''Pasionaria''.

Prvo poznanstvo - drug Mioć, kršni Dalmatinac, obućarski radnik. On je ranjen još u januaru. Kroz nekoliko dana iznenadi me posjetom drugarica Milica, sa kojom smo pošli iz Praga, ali smo je morali ostaviti u Parizu.

-Ipak si stigla?

Drugi razgovori, praške usponeke, uspomene na studije, na zajedničko putovanje do Pariza. Dolazi i Horvat sa štakom, i on je u istoj bolnici - razgovorima i uspomenama tek sada nikad kraja. Rasteruju nas doktori.


..................................................................................................


Dani sve crnji, bolovi sve jači. Sela broj 10 - ogromna. Tu nalazim Svetislava Parnickog, jednog Litvinca i dva Čehoslovaka, svi iz mog bataljona. Preko puta od mene umire jedan drug Talijan. Zajedno s njim, osjećam, umirem i ja. Nesvijest. I rekoše mi, vičem: ''Živio Staljin!'' Budim se poslije jedan sat - temperatura 41,2.

Drugovi kojima su se rane zacjeljivale, posjećivali su me svaki dan: Franjo, Mato, Srećko, Miloš, Mirko, Anton i mnogi drugi. Milica mi je stalno donosila crvena ruže, kolače i utjehu. Dolazile su i druge naše djevojke: doktor Anka (naša ''Poca''), bosanska Borka, kojoj je muž poginuo još u prvim bojevima kod Madrida. Njenoj brizi i energiji imam sve da zahvalim. I njenoj i sviju drugih, koji su mi pomagali opet na drugi način - jednako potreban ranjeniku - pismima i posjetama: drugu Veljku Vlahoviću, koga je život lomio kao nikog, ali slomio nije i neće, starom poznaniku i prijatelju zemljaku Stafanoviću, Janhubi, Austrijanki drugarici Lizi, koju njena 7-godišnja kćerkica naziva u pismima ''Dragom drugaricom'', Blažu Boti i njegovoj mladoj verenici Španjolki Karmen, koja me je znala čuvati čitave noći.


..................................................................................................


Ah, dugih li noći! Dugih li dana, nedelja, meseci! Besanica i bolovi! Bolovi i svoji i tuđi. I tuđi još teži nego svoji! Kako je tužno ječao ranjenik sa kreveta 128! ''Mama, mama!'' Umro je. Bio je to jedan francuski grof, koji se borio na našoj strani iz uverenja da je pravda na strani španskog naroda.

''Mjesec'', koji mi je češki doktor na previjalištu odredio kao rok ozdravljenja, imao je sto šezdeset dana.

Tek sto šezdeset i prvi dan odlazim zajedno s Bracom u Alikante. Posljednji pogled na bolnicu ''Pasionaria''. Asocijacija misli: bolje je umrijeti stojeći, nego živjeti na koljenima. Psoljednji stisak ruke Anki i Lizi. Posljednji Miličin prijateljski poljubac:

''Da budeš zdrav!''

Zvižduk. Laki trzaj. Voz kreće. Ritmički tutanj točkova. Lagana vrtnja horizonta. S njim zajedno kreću se polja, vinogradi, vrtovi narandža, sve novi i novi i bude novu, nikada dotle toliko osjećano volju za životom...


________
*Autor: Marko Spahić. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:44 am

BRUNETE


Gvadalahara je slava Španjolske narodne vojske, slava i simbol njene buduće pobjede. U bojevima na Gvadalahari učestvovali su, razumije se, i naši omladinci - studenti (tamo je npr. Slobodan mitrov bio već drugi put ranjen; treći put kod Brunete) - ali glavna njihova zasluga nije bila u tom neposrednom učešću, nego u tome, što su oni, tako reći, držali borce sa Gvadalahare na svojim ramenjima. Vojni specijalisti (npr. drug Golubjev) kažu, da je pobjeda na Gvadalahari bila omogućena vještom i pravodobnom koncentarciojom snaga, a ta je opet bila omogućena time, što su republikanci zanali da na Harami ''zabave'' neprijatelja neprestanim kontraakatima. A na Harami se, u ''Dimitrovu'', nalazio najveći broj naših omladinaca.

Ko zna što znači ''zabavljati'' neprijatelja, otklanjati njegovu pažnju demonstrativnim napadajima, taj će znati i da cijeni disciplinovanost i gotovost na žrtve republikanskih trupa, među njima i naših ''Dimitrovaca'' i drugih internacionalaca na Harami, krajem februara i početkom marta 1937, kad su oni spremno ginuli u naoko ''nepotrebnim'' i ''bezizglednim'' napadajima, kakvim se često znadu pričiniti tzv. ''demonstrativni'' napadaji. Uzgred budi rečeno, ti napadaji vršeni najvećim dijelom pod komandom nešeg zemljaka druga Vl. Čopića.

Osim na Harami i Vgadelahari u to vrijeme (u proljeće 1937 - početkom aprila) repubilkanske trupe su izvršile još značajan protunapad na jugu, kroz Pozoblanco, koji isto tako nije prošao bez učešća internacionalaca (13. brigada, osobito glasoviti bataljon ''Čapajev''), među njima i naših omladinaca - studenata. Jednako tako i istodobno preduzeti 12. i 14. interbrigade na Casa de Campo i Sierri, čiji je cilj bio olakšanje položaja na sjeveru, pomoć mučeničkoj Bisakaji.

Od tada imamo oko dva mjeseca relativnog tzv. mira, kada frontovi ''miruju'' onako kao što miruju dva megdandžije u času, kad im u uzajamnom naporu snafa pršte zglobovi.


..................................................................................................


Juli 1937. Tropska žega. Republikanske trupe - među njima i svi naši omladinci - kreću se drumovima prema Eskorialu, gdje se koncentrišu u svrhu udaraca na Brunete. Mladi organizator dobrovoljačkog pokreta među narodima Jugoslavije, drug Blagoje Parović, idući da preuzme političko rukovodstvo 13. interbrigade, susreće na putu bataljone ''Đaković'' i ''Dimitrov'', predaje ''Dimitrovcima'' zastavu CK KPJ i poziva borce na veliki podvig. /1/

Sve je spremno, zatihlo u stavu mirno, i u času kad se razdaje komanda za pokret, kvrckaju fotoaparati ovjekovječujući nasmijana lica onih, od kojih mnogi već sutradan padoše na ravnicama i humcima oko Brunete i Villanueve.


..................................................................................................


Prvi je pao sam Blagoje Petrović. Ali Brunete je zauzeta, Villanueva da Canada je zauzeta. Neprekidni dažd bombi potresa zemlju, vazduh nad Madridom drhti i tutnji tutnjom nedalekog boja. Već iskusna u boju republikanska vojska, već provjereni i prekaljeni naši omladinci podnose žegu i žeđu, umor i napor smrtnu opasnost, rane i bolove, ali je prvi planski pripremljeni udarac fašizmu uspješno nanesen i bojno polje ostaje sa republikom bez obzira na paklenu vatru i bjesomučne protunapade fašističkih najamnika.

Evo jedne ''crtice'' (savremeni boj nije lako dati u formi širokog plana) iz brunetskih bojeva od druga N. N. Štampane u listu ''Dimitrovac'':


..................................................................................................


...Obraćam se zamjeniku vodnika prvog voda, prve čete u bataljonu ''Dimitrov'', drugu Mijatu. Rekli su mi da je 22. jula ostao sam u rovu čitav sat. On je iz crnogorskih brda. Ima i stručnog vojnog znanja. I on priča:

''Ja hoću da govorim o ljudima, o herojima sa Brunete. Ja hoću da govorim naročito o prvom vodu, ne zato što je on najhrabriji, već zato što je on najhrabriji, već zato što sam bio u tom vodu i što sam brzo upoznao ljude iz tog voda, čelične drugove, koji su u najtežim momentima znali da sačuvaju hladnokrvnost i snagu. Neću da govorim o čudima od junaštva koja su oni pokazali prilikom napada oko Brunete i Villanueve de Canade. To dobro znadu svi borci iz bataljona ''Dimitrov''. Govoriću o drugovima iz borbi od 22. i 23. jula.

Naša je četa bila na vrhu klina, koji smo prilikom napada na fašiste urezali u njihove pozicije. Prvi vod udesno, u od prirode dobro zaštićenom rovu, drugi nalijevo na jednom brežuljku. Zatekli smo tu rov plitak i srezan, pravo kao pod konac. Mi smo iskopali novi. Iskustvo druga Janoša dobro nam je pomoglo u to mradu. Treći vod je bio lijevo od nas. Držao je liniju od nekih 800 metara. Njegovi rovovi su slabi.

21. jula u noći, fašisti bez ikakve pripreme pokušavaju da nas napadnu. Čuli smo njihovu talijansku komadnu. Odbili smo ih lako. Međutim, 22-og fašisti su se sistematski pripremili za napad. Avioni, topovi, mine, naročito mine, mitraljezi - usijano željezo svih formi i kalibara. A poslije toga nazad za napadom: prvi, drugi, treći. Odbili smo ih sve. Fašisti nemajući suviše vojske, skoncentrisali su sve što su mogli tu na naš klin, da provale, da presjeku.

Prvi vod je sa svojih udobnih pozicija prosto kosi fašiste. Mi, nemajući takve zgode, bijemo ih pojedince. Drug Janoš nišani hladno i pribrano. Nijedan metak ne ispali u prazno. Svi mu zavidimo. Mladi Dapčević, sav oduševljen, pokazuje na jednog fašistu i nišani. Fašista pada. I on je veseo kao dijete. Ubio je jednog od ubica španjolskih majki, španjolske djece. Talanov je ludio smion. U momentu najžešće vatre on je potpuno otkriven. Nišani hladno i zove nas da posmatramo dejstvo njegovih metaka.

Adžaga bije. Jedno zrno mu prolazi kroz vrat. Dapčević ga previja, a Adžaga se smije. ''Dući ću - kaže on - za petnaest dana''. I zaista, došao je. a šta da kažem o martinu, Mihu, Parnickom, Fendeu i svim ostalim? Hrabrost, smopožrtvovanost, čvrstina... To su ljudi od čelika. Svi. I niz onih, koje nisam pomenuo.

Pa, dvadeset i trećeg. Usijano nebo, usijana zemlja, usijano gvožđe... Naš vod i naročito treći vod izloženi su ubitačnoj vatri. Iznad nas avioni, rovom riju mine, vrhom rova mitraljezi, a u rovu pjesma. Gromka pjesma drugova, koji znaju zašto se bore...''

Na moje pitanje: ''Koji momenat ti je najinteresantniji u tim danima?'' - naš Crnogorac odgovara:

''Ima jedan zaista interesantan. Bilo je to 22. jula. U rovu riju mine. Mitraljez ne daje da se pomoliš. Fašisti se približavaju. Mi kosimo. Puške gore. Janoševa i moja ne mogu više. Treba ih rashladiti. Pogodi što smo radili? Pili smo kafu. Da, bijelu kafu. Dok smo pili, drugi su pucali, a naše puške se hladile. A onda drugi - na smjenu.

No da ne zaboravim drugara Miltenova, Bugarina. Hrabar i hladnokrvan do nevjerovatnosti. Posmatrao sam ga 23, pa zatim 25. jula. On ne zna za strah. Ne vjerujem da ga je ikad osjetio. Pa Fetahagić, miran i pribran, sposoban, možda najhrabriji i najsamopožrtvovaniji među nama... i mnogi, mnogi drugi.''

Drugovi pričaju mnogo i tome kako je Mijat ostao čitav sat sam u rovu. Vod je bio dignut s položaja prije nego što je došla smjena. Pitam ga što može da mi kaže o sebi i o tom momentu.

-O sebi? Pa šta da kežem - govori on. Ja sam pored drugova tako reći od jučer... ja sam ''brucoš borbe''... Da, ništa.

Najzad mi je ispričao kako je ostao i kako se osjećao sam u rovu. ''Kad je drug Parnicki rekao da napuštamo rov, ja ga nisam razumio i odjednom sam se našao sam. Mine oru. Dolazim na prelom rova i gledam - dolje nikog nema. Vraćam se na Janoševo mjesto. Nalazim osam bombi. Jendu držim u ruci, a ostale mećem u sanduk. Zatim pucam. Puška gori. Nema municije. Mina kraj mene udara. Uzimam sanduk s bombama i prelazim na novo mjesto. Nalazim pune fišeklije i rashlađenu pušku. Sreća... Fašisi su polegli na nekih 20 metara. Mitraljez prvog voda ih je prikovao. U meni raste neka krupna radost. Puška gori. Ne može više. Idem niz rov. Nalazim kraj mitraljeza jednu njemačku pušku i municiju. Opet vatra i opet moja puška gori... Pokušavam da stavim mitraljez u pokret. Ne ide... Vraćam se bombama. Sjedim. Dolazim smjena. Jedan Španjolac, kapetan, gleda me začuđeno i bratski tapše me po leđima, gotov je da me poljubi. Idem niz rov i sretnem druga Miha. Sretan je što me vidi. Ja takođe. Zemlja od jedne mine me zasipa. Komađe me udara s boka. Žedan sam. Vode i samo vode. Najzad sam kod drugova. Svi su sretni što me vide. Ja se radujem svima''.

Pitam ga o gubicima.

''Pa bilo ih je - odgovara. Osobito među omladinom. Prvi ranjenik kod Brunete bio je Isa Baruh. /2/ Ali prema gubicima na strani fašista - malo. To je uzdarje na žrtvenik mira. Drugovi su dali svoje živote za spas španjolskih majki i njihove djece, za slobodu Španije, za hljeb, mir i slobodu svih naroda svijeta. Jer na klinu, koji smo urezali u fašističke pozicije na svim frontovima Španije, u svim rovovima - ne bije se voj samo za slobodu Španije, nego se tu bije bitka za slobodu sviju nas, za slobodu cijelog svijeta. To je jedinstvena, povezana, žilava borba, koja će slomiti fašizam, koja ga već slama, krši ovdje, tamo, svuda...''


________
/1/ - Bataljonom ''Dimitrov'' komandovao je u početku mladi Bugarin, drug Grebenarov, koji je pao u prvim bojevima na Harami. Kasnije drug ''Čapajev'', a ''Đakovićem'' je komandovao Baum. Prim. red. Barselonskog izdanja.

/2/ - Pručnik Iso Baruh, mladi radnik iz Bosne, bio je među prvim ranjenicima i poslije na Aragonu. Po treći put je otišao na front u jeku proljetne ofenzive u Lavantu gdje je propao - do sada - bez vijesti (Prim. red. Barselonskog izdanja.) Danas se sa sigurnošću zna da je drug Iso Baruh poginuo u Španiji - prm. red

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:44 am

Radnici i studenti u brunetskim bojevima


piše J. Đajić*


...U bojevima kod Villafranca de Castillo u velikoj ofenzici Republikanske vojske kod Brunete učestvovala je i naša antitankovska artiljerija sekcija. U sekciji imamo 10 studenata: Lazo Latinović, Branko Krsmanović, Mirko Kovačević, Joze Breskvar i dr. Pošto su antitankovski topovi uvek u prvim linijama, imao sam prilike da vidim i ostale pešake kak ose drže u boju.

15. jula 1937. godine. Mi smo u jendom klinu dosta duboko usečenom u neprijateljski teritorij. Teritorij je otvoren i bez ikakvih prirodnih zaklona. Žega. U znoju se ne kupamo, nego upravo kuhamo. Položaj je važan i mora se držati po svaku cenu. Napad. Fašistička artiljerija još nije prenela vatru, a njihova pešadija već nastupa. U isto vreme dolazi njihovih 49 aviona. Bombarderi bacaju bomve, a lovci se spuštaju nisko i kose iz mitraljeza. Fašisti su se primakli blizu. Mi iz topova sada gađamo na rastojanje od 150 pa i 100 metara. Još časak i ostaće nam samo bomba i bajonet. Naša pešadija, koja je na 3-4 metra pred nama, još drži vatu iz mitraljeza i pušaka, ali već priprema i ručne bombe. Svuda prašina i dim. Nebom zuje motori kao rojevi bumbara. Sikćući padaju špliteri antiavionskih šrepnela. Usred takve vatre naši studenti i radnici kod topova povedoše pesmu. Kroz časak se začu pesma i iz linije: ''Nama junaka, nema seljaka, ko što je bio Gebuc Matija''. Pesma se širi dalje. Još dve-tri sekunde brze paljbi i fašisti počeše da beže. Taj čas odjeknu iz svih grla ''Internacionala'', no ubrzo se izgubi u vici i još bržoj vatri, kojom smo progonili fašiste.

Za ovaj naš usepeh moramo u velikoj meri zahvaliti nemačkim i talijanskim radnicima u tvornicama municije. Veliki broj granata nije eksplodirao. Jedna je udarila baš pod Lazin top i nije eksplodirala nego ga samo prevrnula. Kroz časak je bio spravljen i opet počeo dejstvovati.


________
* Autor: Jovan Đajić. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:45 am

TRI MLADE ŽRTVE BRUNETSKIH BOJEVA


Prilog od grupe drugova


Franjo Puškarić


Rodio se u Zagorju 1908. u seljačkoj porodici. Otac mu je u Americi na radu našao smrt.

Teške životne prilike, ispitivanje i upoznavanje uzroka i smisla događaja koji su se odigravali oko njega, podstakli su ga da već kao mladić uđe u politički život i da kroz političku organizaciju nastoji da pomogne svom narodu i svome selu. Već 1927. stupa u Hrvatsku seljačku stranku, ulažući u pokret hrvatskih seljačkih masa svoju mladenačku snagu i tražeći da uvijek ispravno tumači napredne težnje hrvatskog seljaka.

Na Zagrebačkom sveučilištu bio je student filozofskog fakulteta - radio među studentima na učvršćenju oslobodilačkog pokreta. Često je znao ponavljati drugovima da sveučilište, koje izdržavaju hrvatski radnici i seljaci, ne smije odgajati buduće tlačitelje svoga naroda, već ljude koji će zajedno s hrvatskim narodm izgraditi srećniju Hrvatsku, Hrvatsku seljaka i radnika. Kada se 1936. godine na Zagrebačkom sveučilištu osnovao Studentski savez Hrvatske seljačke stranke, koji je okupio u svojim redovima najveći broj hrvatskih sveučilištaraca, Franjo Puškarić, kao jedan od najčestijih i najdosljednijih boraca za hrvatsko selo, bio je izabran za predsjednika.

Čim je izbila fašistička intervencija u Španiji - a to je bilo u jeku borbe za mir, u kojoj je Franjo Puškarić predvodio studentsku omladinu - on je odmah shvatio što bi značila pobjeda fašizma u Španiji za hrvatske narodne mase i kao doljedan borac za narodne slobode shvatio je da je potrebno i njegovo prisustvo u redovima boraa na španskim frontovima. On je shvatio da partijske razlike ne smiju da igraju nikakvu ulogu kada je u pitanju borba protiv fašizma.

U prvim danima bojeva na centralnom frontu kod Madrida, pod priprekom vrelog ljetnjeg sunca, napadala je hrvatska četa ''Matija Gubec''. Ona je napadala i svojim oduševljenjem zanosila drugove.

''Nema seljaka, nema junaka kao što je bio Gubec Matija!''

U toj se četi borio i Franjo Puškarić. Preplanula lica jurio je on se pozicije na poziciju na znajući straha, podstičući, hrabreći, zanoseći drugove. Prokleta fašistička kugla zaustavila je njegov polet. Pao je smrtno pogođen. Njegova krv natopila je isušena polja Nove Kastilje. On ju je dao bez predomošljanja, uvjeren - i uvjeren s punim pravom - da će iz njegove krvi ponići novi i bolji život ne samo na poljima Španije, nego i na poljima Hrvatske.

Navek on živi, ki zgine pošteno!


Ivan Turk


Poručnik u Španjolskoj narodnoj vojsci, ranije student arhitekture i slobodne škole političkih nauka u Pragu, drug Ivan Turk rodio se 1913. u Zagrebu u radničkoj porodici. Kao student počeo je da izučava političke pokrte i brzo došao do zaključka da je i njemu mjesto uz borce za slobodu i bolji život radnih masa. On j uzimao živog učešća u radu studenskih organizacija uz Pragu, naročito u ''Zadruzi hrvatskih akademičara'', ali i pored aktivnog rada u studentskim udruženjima bio je jedan od najboljih đaka praške arhitekture. Obrazovan, marljiv, borben, omiljen kod svih drugova - takav je bio Ivan Turk kao student u miru. Sprema, neumoran, hrabar u boju, omiljen kod svih drugova - takav je bio kao vojnik i oficir u ratu.

Ivan Turk je došao u Španiju sa studenstskom grupom, koja je krenula iz Praga 26. januara 1937. Po prelasku granice, što je više upoznavao Španiju, to je cećom mržnjom plamtio prema fašizmu. U atakama na haramskom frontu pokazao je primjer držanja. Po svršetku bojeva prvi je od svih vojnika bataljona ''Dimitrov'' dobio poručnički čin. Na dužnostima bataljonskog i brigadnof opservatora bio je vrijedan zlata - nezamenljiv. Ne odvajajući se od bataljona ni jedan dan, izdržao je u njemu punih 5 mjeseci. Pao je 6. jula 1937. u boju kod Villanueve de Canade.

Neka je vjačna slava njegovoj svijetloj uspomeni!


Božidar Petrović


Decembra mjeseca 1936. godine stupio je u republikansku avijaciju mladi student Beogratskog univerziteta Boško Petrović. U danima kada je Španija najviše odkudijevala stručnim osobljem, kada su dobir piloti bili skoro rijetkost, došao je on da svoju stručnu spremu, svoje mladalačko oduševljenje iskoristi u borbi protiv fašizma, u borbi protiv najmljenih ubica španskih Anita i Juana.

Kadrovi španskih mladih pilota tek su se počinjali formirati, kada j Boško stupio u prvu borbu sa fašističkim ''Kapronima'' i ''Junkersima''. Tih dana slava španjolske ''Gloriose'' sve je više rasla kako u Španiji, tako i u inostranstvu. Republikanski piloti, iako beskrajno malobrojni, morali su ipak da prihvataju boj i da tuku fašističke ubice. Pobjeda ili smrt - drugog izlaza nije bilo. I u tim bojevima iz dana u dan mladi Petrović je uvijek ostajao pobjednik. Skroman, on nikada nije mnogo pričao o svojim uspjesima, ali njegovi drugovi su sa ponosom ukazivali na beogradskog pilota, koji je satro u prah i pepeo šest fašističkih aparata.

U brunetskoj ofenzivi jula 1937. sukobila se eskadrila lovaca u kojoj je bio i Petrović sa masom fašističkih bombardera i lovaca. Petrović je uhvatio jednog ''Fiata'' i za nekoliko sekundi ovaj je padao k zemlji. Petrović, bojeći se da to nije manevar pilota, pustio se za njim. U mometu kada je ''Fiat'' lupio o zemlju i zapalio se, Petrović se nalazio nekoliko metara nad zemljom i pokušao da se ponovo uzigne, ali u snažnom zamahu slomiše se njegova, pobjednosna krila: aparat se srušio i pokopao pod svojim ruševinama slavnog pilota španjolske ''Gloriose'', mladog Srbina Boška Petrovića, koji se rodio zato da dovijeka živi.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:45 am

Majko!


S. Sanić


Kako su mi usta puna tvojeg imena!
Kako su mi grudi pune tvoje ljubavi,
Koju osećam!
Ti bi htela da se komad tvoga srca
Udalji od domašaja mitraljeza.
Pitam te, majko:
Da li danas na svetu postoji i jedan kutak
Koji njima nije ugrožen?
Budi ponosna majko!
U rovovima slobode kuca
Pored tvoga srca,
Još pola milona srcadi drugih majki.
Budi ponosna, majko!
Krv koju si mi dala -
Neću uzalud proliti;
Ona će oploditi zemlju iz koje će nići
Novi svet.
U njemu će kucati srca majki.
Po školama, po tvornicama,
Na traktorima, po poljama,
Pevaće se himna oslobođenih robova.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:46 am

Fuente Ovejuna


Ivo Vejvoda


Dok smo svršili posao - postavili telefonsku liniju i instalirali opservaciju - dotle je svanulo. U času, kad smo otvarali kartu, pojavi se sunce. Ono je nekim ljubičastim, kao magičnim svjetlost oblilo daleko rasijana sela. Osamljene kućice na grančici Estramadure i Andluzije odbaciše oštro ograničenu sjenu.

Bacivši pogled na kartu bio sam iznenađen, uzbuđen, vidjevši da se nalazimo pred jednim španskim selom, čije sam ime, kuće i ljude od prije poznavao - pred Fuente Ovejunom. Da, nema sumnje. To slavno, ponosno i prkosno selo nalazi se - to me je još više uzbudilo - preko, na drugoj strani fronta. Dohvatio sam dalekozor i upravio ga na nj. Fuente Ovejuna mi se ukazala u nekom čudnom teatralnom osvjetljenju - kao fantastična sličica u dječjem kaleidoskopu, kao išarano perje egzotične ptice, u igri monoštva oštro organičenih ploha, mekih kolostičnih kontrasa, kao neka vesela kubistička slika.

Ali to je trajalo samo jedan momenat, dok nisam zaoštrio okulare i povukao na domak pogleda preniske blatne kuće, ulice i dvorišta, blatom oblijepljene plotove, kao ugljen crna začađena ognjišta, dok nisam mošlju prodro u ne prostorije bez prostora u kojima je živjelastoka, pod krovove kroz koje je padala kiša i duvao mokar, jesenji andaluški vjetar, u bunare u kojima još danas odzvanja buka one burne noći kada je Fuente Ovejuna ubila korutura.

Prolazio sam opustjelim kućicama, ulazio kroz razbijena vrata, uspinjao se ulicama prema vrhu na kom je stajala korutureva tvrđava, spuštao se opet dolje tražeći kuću u kojoj je živio moj dobri znanac, seoski šaljivdžija, za koga se cijlo selo bojalo da će ih na mučenju izdati, ali koji je na pitanje: ''Ko je ubio korutura?'' - stalno odgovarao u pobjedonosnom ironičnom prkosu: ''Fuentica Ovejunica''.

''Fuente Ovejuna je ubila korutura'', kazivala su djeca, odgovarali su starci, žene i muževi. ''Fuenre Ovejuna je sudila, Fuente Ovejula je bez pitanja izvršila osudu, mi svi, cije selo Fuente Ovejuna''.

To je monumentalni svrštak poznate Lope de Vegove kolektivističke drame, kojoj smo toliko puta pljeskali, kojom smo se toliko puta oduševljavali, kojoj smo se toliko obogatili, kojom smo toliko ojačali, koja je postala našom, najvlastitijom, najintimnojom imovinom, kao da je izašla iz nas, iz našeg naroda, iz našeg duha.

Znajte svi vi, kulturni i obrazovani ljudi, koji znate što znače imena Valasquez, Cervanters i Lope de Vega, Calderon i Garcia Lorca, svi vi koji ste pili na blistavom izvoru velike čovječanske španjolske kulture, vi, kojima su djela ovih velikih Iberaca postala jednim od osnova ličnog duševnog bogastva, znajte - da smo i mi studenti i mladi intelektualci ostavili auditorije, seminare i mansarde i prešli u kasarne, spustili se u rovovoe, svrstali se u redove Španjolske narodne armije, jer nismo htjeli da ona sama za nas, ali bez nas, brani te velike tradicije i djela ljudskog duha. Znajte, da smo mi shvatili kao svoju najvetliju dužnost i stvar časti žrtvovoali svoju krv i svoje živote u odbrani izvora svih tih bogastava - u odbrani velikog španjolskog naroda.

Najširi slojevi tog naroda shvaćaju nerazdvojno jedinstvo između kulture, političkog i socijalnog progresa. Oni ne čuvaju sebe, ali spasavaju Goyine buntovnike, Velasquezove kraljeve, Grekove svece, iznoseći ih pod ognjenim gradom aviosnkih bomba iz Prada i Eskorijale.

Sjećam se jednog prizora na ulici, pred horizontalnim masama eskorijalske arhitekture. Stoji kiosk za prodaju novina, knjiga, papir i olovaka. Narod okružio kiosk, jedva se probijam do prvog reda. Neposredno uza me stoji jedan vojnik Narodne vojske - crn, opaljen od sunca mladić, neobrijan. Bili su poslednji dani jula 1937; on je sigurno došao iz Brunete.

On prihvaća jednu knjigu - poznajem je: lirika Lope de Vega, jendo izdanje koje sam i sav prelistavao nekoliko dana prije, posvećeno nedavno prošloj 300-godišnjici autorove smrti. Prematram ga pažljivo. Otvorio je knjigu i gleda - stihovi, okrene list i opet stihovi, okrena natrag na naslovnu stranicu, zatovri knjigu i stavi je na policu. Stoji nešto zamišljen jedan momcnat i još jednom odlučnije dohvati knjigu, otvori jednu stranicu i poče čitati. Osjećam kako se teško probija stihovima, ali on nastavlja sa čitanjem i ne pušta knjigu iz ruku. Ljudi oko njega viču, svi zajedno se guramo, ali on ne ostavlja stranice i zadubio se u čitanje. Turio je ruku nekako mehanički u džep, platio i tako otišao u kasarnu ili na front. Lad seljak, koji je tek možda u vrijeme Republike postao pismen. On osvaja nove pozicije, vodi borbu protiv svoje vlastite zaostalosti, nepismenosti i predrasuda, uništava strašno nasljedstvo i prošlosti u sebi i izvan seve, rasvetljuje sve tamne kuteve zemlje i svijesti, da se još svjesnije postavi na odbranu slobode svoga naroda.

Zato danas svi zaista kulturni i obrazovani ljudi - stari borci svjetskog glasa kao Romen Rolan i mi, nikom dosad poznati praški studenti, ne htijući i ne mogući da gubimo smisao za život, za istinsku kulturu čovjeka i njegov napredak, stojimo uz ovog seljaka, koji brani kulturu sviejta. Mi cijenimo njegovu pušku jednoako visoko kao što on cijeni naše knjige. Zato danas mi i stojimo svi u istim redovima: i ja, praški student, i do mene profesor Madridskog univerziteta, i do njega buntovni radnik iz Fordovih tvornica, i oduševljeni soboslikarski pomoćnik iz Splita, i ribar sa australiskih obala i trgovački pomoćnih iz Beograda, slovenski rudar iz Trbovlja, i praški metalac iz Reneultove fabrike, i andaluška seljanka, i katalnski vinogradar - svi, svi oni, kojima pripada život i budućnost.


...................................................................................................


Prođe dan. Prođe još jedan dan - ''ništa novo''. Svega po nekoliko minuta čula se drhtavica mitraljeza. Svega po dva-tri puščana metka. Svega po koji zvižduk šrapnele ili udar granate. Svega jedan ili dva čovjeka mrtvi ili ranjeni - ništa novo, ''sin novidad''.

Sunce se lagano spušta za Feunte Ovejunom i ostavlja nas pomalo u mraku. Osjećam ljepote maslinkastih vrtova i vinograda, krvavo osvjetljenje ploha krivudavog potoka, meko modelirana estramadurska polja, prkosna tamna brda uz pjesmu vojnika, koji su već naložili vatre u zakloništima - osjećam sve tako živo i neposredno da i ne primjećujem svoje uzbuđenje, dok ne začujem titranje rođenog glasa, dajući, inače posve svakodnevna, saopštenja. U daljini već sijevaju reflektori kamiona, koji se iz pozadine približuju frontovima. Noć pripada njima.

Ja nisam na straži. Sjeo sam na kamen, naslonio se na pušku i gledam tamo preko prema Fuente Ovejuni. Pogled na ovo ''neprijateljsko'' mjesto, koje stoji na brdašču stisnuo danas jednako strašno kao i za onih davnih dana, misao na onu slavnu noć revolta, na duh i odlučnost one davne srednjevekovne noći, misao na čovjeka koji je jednog dana otkrio tu staru kroniku i po njoj napisao smiono, monumentalno umjetničko djelo, sve me to ponovo uvjera u pravednost naše borbe. Danas opet stupa po Fuente Ovejuni korutur u crnoj košulji, smiješio pruški podšišan, gazi i guši, ali duh Fuente Ovejune, kojim je zadojen svaki kamen, ne može da zgazi, ni da ugasi ni on, ni njegova, ni ma čija sila. Duh koji je pred toliko godina bio tako smion, koji danas ima stljetnu tradiciju, taj duh danas sa sto puta većom mržnjom susreće korutura u svojoj sredini. Duh Fuente Ovejune je naš najjači saveznik na drugoj strani, jer pravednost naše borbe izvire iz najdubljih dubina narodne prošlosti. Duh Fuente Ovjune - to je duh najljepših tradicija šoanjolske historije, to je duh ovog naroda.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:46 am

ARAGÓN


Još se nije bio ni slegao dim na garištima Brunete i Villanueve, kad su interbrigade bile prebačene sa madrdskog fronta na aragonski Borcima je uz put još stajao u ušima tutanj brunetske ofenzive, a oni su već išli u novu, za oslobođenje Kinta i Belcite.

To je bla druga velika ljetna ofenziva republikanske vojske, poduzeta isto rako s ciljem pomoći već teško ugroženom sjeveru, Euzkadi, započela 24. vgusta 1937. malo prije stupanja u boj brigadama se priključila jedna nova, omanja grupa naših studenata iz Praga i jedna poveća, koja je došla se Beogradskog i drugih univerziteta Jugoslavije.

Oni su se u tom svom prvom boju držali tako hrabro kao i ranije stigli njihovi drugovi - ''veterani''.

Evo kako jedan od njih - drug P. D.-vić* opisuje zauzeće tvrđave Kinto.


________
*Drug Peko Dapčević. Prim. red.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Vihor taj Čet Mar 06, 2008 1:47 am

Glavna ulica Kinta pada

Rovovi, prve kuće i neke ulice su naše. Morala se zauzeti glavna ulica, koja je u isto vrijeme cesta za Fuente Zaragosu. Ta zadaća je bila dana našoj četi ''Matija Gubec''. Pripremili smo se na početku ulice i očekujemo tank. Dolazi i on, stupa u vezu s našim komandirom, drugom Gošnjakom, bivšem stolarskim radnikom, danas oficirom mlade republikanske armije. Tank već počinje da dejstvuje. Pred nama je jedna barikada, koju treba zauzeti i ulica je naša. Komandir čete pred jednim odeljenjem, pred drugim Asen, Bugarin i Peko, Crnogorac, student, Iza barikada viri topovska cijev. Mi nastupamo vješto, skoro bez gubitaka. Fašisti se očajnički brne, ali mi prilazimo sve bliže i bliže. Uskoro vrata postaje neprolazna. Sklanjamo se u prvu poprečnu ulicu, tank se malo vraća natrag i bije iz topa po barikadi. Zatim kreće opet napred - mi za njim. Prilikom pretrčavanja ulice nekom je ispala bomba. Tankist je ne vidi, ali Ratko, po cijenu da bude pregažen od tanka ili izrešetan do neprijateljskog mitraljeza, pritrčava, spretno grabi i odstranjuje bombu da ne eksplodira pod tankom. Pretrčavamo od vrata do vrata, od kuće do kuće - približavamo se barikadi. Tank kida prvu žicu. U jurišu zauzimamo barikadu, liježemo na nju i progonimo vatrom fašiste, koji bježe i padaju. Najednom vidimo: mi, puške, barikada, sve postaje bijlo.

Sekunde zabune.

''To je brašno'' - viče jedan. ''Brašno'' - prihvaćamo svi u horu kao da smo otkrili neko veliko čudo. Barikade su bile gađene od vreća brašna, a narod nije imao hljeba.

''Hljeba daj, druže'' - traži jedan od stanovnika i brzo dodaju: ''Fašisti su napred''.

Prešli smo sa druge strane barikada. Guido, naš agronom, ide prvi. Za čas iskače iz obližnje kafane vodeći jednog fašističkog vojnika

''Ja ga zgrabih'' - saopaćava nam on trijumfujući.

Napredujemo dalje s tankom na čelu. Najednom tankist zaustavlja mašinu i otvara vrata tanka, noseći pod rukom veliku kutiju biskvita. To je jedan mlad Španjolac. Smije se i dijeli nam biskvit. Po njemu i po nama još pucaju sa crkve, ali mi se smijemo, grlimo tankistu, koji nam čestita pobjedu i krijepimo se biskvitom.

Glavna ulica je naša. Tvrđava Kinto je pala.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu