PRVA INTERNACIONALA

Ići dole

PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:34 pm

Drugarice i drugovi,

Tekstom ''O Prvoj Internacionali'', koji je objavljen u okrviru knjige ''Prva Internacionala - Materijal za proučavanje'', započinjemo pregled Istorije međunarodnog radničkog pokreta. U predgovoru ove knjige (u okviru koje je tekst) se kaže da se redakcija ne slaže sa ''izvesnim nekritičkim stavovima'' sovjetskog istoričara Tarlea koji je autor ovog teksta.

Drugarski pozdrav.

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:34 pm

O PRVOJ INTERNACIONALI*

Iz Istorije novoga veka u redakciji J.V.Tarlea, knjiga prva, strana 530-561; knjiga druga strana 53-58, izdanje “Prosveta’’ - Beograd.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:35 pm

LITERATURA O HISTORIJI I INTERNACIONALE

Međunarodno udruženje radnika, uskoro posle svoga osnivanja, postalo je tako ozbiljan politički faktor u borbi za stvaranje demokratske Evrope i oslobođenje proleterijata od pritiska kapitala, da je njegova delatnost privukla opštu pažnju i izazvala opsežnu literaturu. Posle Lozanskog kongresa, štampa – i to ne samo takozvana velika štampa („Times’’, „Dailz News’’ i dr.) – daje mnogo mesta kongresima i tekućem radu I Internacionale; tada je već bilo pokušaja da buržoaski istoričati i publicisti prouče i popularizuju delatnost I Internacionale. Buržoaska štampa je tvrdila da je Internacionala – veliko zavereničko udruženje, koje je opasno stoga što se razgranalo po celoj Evropi, što raspolaže milionima i što njegov šef, Karl Marks, ima diktatorsku vlast. Oni su tvrdili da po njegovom naređenju, jednog lepog dana, pojedini odseci Internacionale mogu podići bunu, pa „sve razdeliti, sve izjednačiti’’. Razume se da je buržoazija s ciljem stvarala te glupe priče: da zaplaši javno mišljenje i da mobilizuje sve snage države u borbu protiv sve samostalnijeg radničkog pokreta. A kad se raspalo Međunarodno radničko udruženje i kad se buržoazija pribrala od straha koji je ono izazvalo svojom delatnošću, jedni buržoaski istoričari ga uopšte nisu spominjali, dok su drugi uzalud pokušavali da dokažu da je Internacionala iščezla ne ostavivši nikakvih pozitivnih relzultata.

Istorija I Internacionale – njena delatnost, Marksova borba u njoj protiv zaostalih sektaških teorija i grupa – dala je građe za veliku polemičku literaturu. U svojoj historiji Internacionale, prudonist Fribur tvrdi da je I Internacionala bila osnovana samo za široku propagandu proizvođačkih zadruga i za organizovanje besplatnog kredita i razmene. Uzrok propasti Internacionale on vidi u tome što je Marks „skrenuo’’ organizaciju s pravoga puta i što je pretvorio Internacionalu u borbenu političku organizaciju proleterijata.

U svojim radovima o Internacionali, bakunjinci Gijom i Netlau ne daju njenu istoriju, već neprijateljski osvetljavaju Marksovu delatnost. Njihov je zadatak da opravdaju Bakunjina – i stoga bi bio uzaludan posao tražiti objektivnu naučnu istoriju Internacionale u spisima bakunjinaca i prudonista. U doba II Internacionale i falsifikovanja Marksovog učenja, preko istorije Međunarodnog radničkog udruženja često se svesno prelazilo ćutke ili ju je izopačavalo oportunističko vodstvo međunarodne socijaldemokratije. Mnogi dokumenti koji se odnose na istoriju Internacionale postali su svojina privatnih arhiva, a mnogi su uništeni.

U zapdnoevropskoj socijalističkoj literaturi gotovo nema marksističkih monografija koje bi bile posvećene delatnosti Internacionale. Do danas je Jekov rad „I Internacionala’’ najbolji od zapadnoevropskih radova koji se odnose na istoriju Internacionale. Čak i Mering u svojoj istoriji nemačke socijaldemokratije, kao i u drugim svojim radovima, daje veoma skromno mesto istoriji Internacionale. Pri tome on sasvim netačno osvetljava sektaški i raskolnički stav lasovaca i bakunjinaca, koje uzima u zaštitu i tako daje pristrasnu istoriju Internacionale, u kojoj se ne ogleda prava stvarnost. Naučnoobjektivno proučavanje Internacionale, posle radova osnivača i inicijatora Internacionale – Marksa i Engelsa – našlo je izraza u Lenjinovim radovima. Lenjinov rad „Karl Marks’’, njegovi predgovori izdanju Marksovih pisama Zorgeu i Kugelmanu, njegov rad „Treća Internacionala i njeno mesto u istoriji’’ obelodanjuju Marksovu ulogu u Internacionali i značaj Međunarodnog udruženja radnika u borbi proleterijata za zbacivanje kapitalizma i stvranje samostalne proleterske stranke.

Pobeda Velike socijalističke revolucije u SSSR i osnivanje III (komunističke) internacionale otvorili su nove perspektive u izvučavanju istorije Međunarodnog udruženja radnika. Kod nas je sada moguće objaviti ogromno nasledstvo koje su ostavili Marks i Engels, koje je nezamenljiv izvor ne samo za proučavanje istorije Međunarodnog udruženja radnika, već i uopšte istorije prošloga veka. U Institutu Marksa—Engelsa—Lenjina sakupljene su najbogatije kolekcije izvora za istorije Internacionale; zapisnici kongresa i sednica Generalnog saveta, raspisi, najveća zbirka Marksove prepiske s Engelsom i s drugim faktorima Internacionale.

Marksova i Engelsova pisma su dokumenti koji daju mogućnost da se korak po korak prati istorija postanka, razvoja i prekida delatnosti I Internacionale. Zapisnici Bazelskog kongresa od 1869. godine, Londonske konferencije od 1871. godine i čitav niz drugih dokumenata (posebno u XIII knjizi, deo I i u XXV i XXVI knjizi Marksovih i Engelsovih dela) koje je objavio Institut Marksa—Engelsa—Lenjina, najveći su prilog historijskoj nauci i nezamenljivi izvori, bez kojih nije moguće pravo naučno proučavanje istorije I Internacionale.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:35 pm

PREDUSLOV ZA OSNIVANJE I INTERNACIONALE

I Internacionala osnovana je 1864. godine, šesnaest godina poslije ugušavanja revolucije od 1848. godine. Mnogima se činilo da je poraz proleterijata u 1848. godine zadugo obezbijedio potpunu pobedu reakcije. Proleterske organizacije bile su uništene, 1852. godine prestao je postojati „Savez komunista’’. Desetine hiljada najboljih predstavnika proleterijata i evropske demokratije umirale su u tamnicama, a mnogi od onih koji su uspeli da se iščupaju iz šaka protivrevolucionarnih sudova pobjegli su preko oceana u Sjedinjene Američke Države ili su živjeli gladujući u Engleskoj i Švicarskoj – u dvjema evropskim zemljama koje su trpjele emigrante—revolucionare.

Revolucionarna emigracija pedesetih godina, uglavnom sitnoburžoaska, koja nije imala veze s radničkim pokretom, davala je utisak žalosnih i bolnih ostataka poslije revolucionarne oluje od 1848. godine. Ona nije zahvatala zakone kapitalističkog razvitka ni njihovu osnovnu tendenciju. Njene vođe – Luj Blan, Ledri Rolen, Flokon i drugi – krojili su fantastične planove, jer su bili uvjereni da reakcija neće biti duga vijeka i da će ih jednoga dana narodne mase pozvati kao nosioce historijskih neminovnosti. Ali je život odmicao pored njih, pa kako se reakcija pokazala prilično dugovječna, u emigraciji je nastalo rasulo, kolebanje, bespouće. Sitnoburžoaska emigracija raspala se na mnogo malih grupa, i sve njih je obuzelo očajanje, pesimizam, nevjerovanje u revolucionarnu perspektivu.

Preselivši se u Englesku, Marks i Engels su bili prožeti verom u pobjedu revolucije. Tugovankama i preklinjanjima različitih revolucionara—dijalatnika buržoaskog tipa, Marks i Engels su suprostavljali trezveno izvođenje pouka iz burnih događaj od 1848.—1849. godine. Prožeti revolucionarnim optimizmom, hrabro podnoseći svoje lične patnje i oskudicu, oni su već u prvo doba svoga emigrantskog života u Engleskoj na pisali tako sjajne, duboke i pune pronicljivosti radove, kao što su bili: „Borba klasa u Francuskoj od 1848. do 1851. godine’’, „18 bimer Luja Bonaparte’’, „Revolucija i kontrarevolucija u Nemačkoj’’, „Seljački rat u Njemačkoj’’, „Gospodin Fogt’’ i drugo. U isto vrijeme Marks je radio na „Kapitalu’’ ne ispuštajući ga iz ruku. U ogromnom broju članaka koje su objavili u „Njujorškoj tribuni’’ i u drugim demokratskim organima, Marks i Engels dali su analizu politike Palmerstona, Nikole I, Napoleona III, proističući neizbježnost novih revolucinarnih potresa i kriza poslije izvjesnog vremenskog razmaka.

Predviđajući te proteste Marks i Engels su uspostavljal veze s revolucionarima iz 1848. godine, potsticali čartiste Garnija i Džonsa da vode dosljednu proletersku taktiku, pratili razvitak tredjunionstičkog pokreta, vršili sistematski utjecaj na njegove vođe. Za Marksa i Engelsa bilo je jasno da je jedan od uzroka poraza revolucije od 1848. godine bio taj što nije bilo jakih organizacija radniče klase, i oni su već davno došli do zaključka da se međunarodnoj reakciji mora suprostaviti udruženja snaga revolucije. Na to ih je pozvala parola istaknuta još u „Komunističkom manifestu’’: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’’

Poraz carizma u Krimskom ratu (1853.—1856. godine) bio je prvi udar koji je nanesen cijeloj svetskoj reakciji.

Kada je 1857. godine izbila ekonomska kriza, u Evropi je počeo nov politički polet. Kriza od 1857. bila je prva svjetska ekonomska kriza. Posle 1848. godine kapitalizam se počeo brzo razvijati. To je bilo doba širenja kapitalističkog sistema i u Evropi i u Americi. I u Rusiji je u razvitku kapitalističkih odnosa bilo znatnih uspjeha. Kriza od 1857. godine, zahvatila je, u manjoj ili većoj mjeri, većinu evropskih zemlalja i svuda pokazala slabost reakcije i dala potstreka bujanju revolucionarnog pokreta. Bojeći se istupanja masa, vlasti su bile primorane da povedu razgovor o reformama. Sva pitanja koja nisu bila riješena 1848. godine ostala su akutna kao što su i bila: borba za ujedinjenje Italije, a isto tako i Njemačke, za demokratizovanje političkog uređenja u evropskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama, borba protiv kolonijalne pljačke, jačanje revolucionarnog pokreta proleterijata, a u Sjedninjenim Američkim Državama, prije svega, borba protiv ropstva koje je ometalo kapitalistički razvoj – svi ti momenti su karakteristične crte svjetske historije pedesetih i šezdesetih godina XIX vijeka. To je bila poslednja etapa u istoriji buržoasko—demokratskog razvitka kapitalističke Evrope, kada se kapital još kretao po liniji uspona. I u vezi s tim se opet u cjeloj Evropi zapodela naporna klasna borba za riješenje svih tih pitanja revolucionarnim putem.

Od 1848. godine veoma je porastao broj i utjecaj proleterijata u Evropi. Kapitalistički sistem je pedesetih godina stvorio neuporedivo širu bezu za njegovo internacionalno zbliženje. I dok je 1848. godine parola „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’’ bila parola male avangarde radnika, u kojoj teško da je bilo više od 200 do 300 ljudi, sada, krajem pedesetih godina, to je bila parola hiljada svjesnih radnika u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. 1857. godine, kad su engleski kapitalisti, hoteći da troškove izazvane krizom prebace na proleterijat, počeli dovoditi radnike iz drugih zemalja, radnike je uvjerilo gorko iskustvo od kolikog je značaja za njih internacionalno ujedinjenje. Jačanje klasne solidarnosti i svijesti o prijekoj potrebi ujedinjavanja pokazalo se i u vreme štrajka mašinskih radnika u Engleskoj 1859. godine kada su taj štrajk potpomagali i radnici drugih profesia, a isto tako i u osnivanju sveengleskog udruženja tredjuniona.

Daljem jačanju klasne svijesti proleterijata pridoneo je građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama (1861. – 1865. godine). Poznato je da je samo herojski otpor engleskih radnika spriječio Palmerstona da organizira evropsku intervenciju u prilog robovlasničkog Juga. Tako su engleski radnici naučili da svoje interese dovode u vezu s interesima velike međunarodne politike. Radnički pokret je veoma primjetno oživeo posle krize od 1857. godine i u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. U svim tim zemljama radnici su bili u prvim borbenim redovima za ostvarenje demokratskog republikanskog uređenja. U Engleskoj, koja je tada bila najrazvijenija zemlja u industrijskom pogledu, radnički pokret je za to vrijeme dobio najmasovniji karakter. Uostalom, u to vrijeme ne samo u engleskoj radničkoj klasi, već i u radničkoj klasi Njemačke i Francuske pojavilos se više darovitih organizatora, što dokazuje da je radnički pokret u Zapadnoj Evropi po svom zamahu premašio pokret od 1848. godine i da je proleterijat, i pored poraza koji je pretrpeo u prošlosti, bio spreman da opet stupi u borbu za svoje oslobođenje. Ali valja imati u vidu, razumije se, da je opšti stupanj razvitka klasne svesti evropskog proleterijata bio još veoma nizak. Radnički pokret ni u Engleskoj, ni u Francuskoj, ni u Njemačkoj nije bio izdvojen, samostalan pokret, nije se oslobodio utjecaja buržoazije i povodio se za njom. Engleski tredjunionizam, francuski prudonizam i lasalijanizam u Njemačkoj, iako se u njima ogledalo različito iskustvo proleterijata tih zemalja pokazuju prije svega da je radnički pokret krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina bio da krajnosti nezreo i nemoćan.

Dajući karakteristike radničkog pokreta šezdesetih godina XIX vijeka da je politička reakcija upućivala proleterijat na jedinstvo, Engels je pisao: „To je bio momenat kad su sveopći kozmopolitički interesi proleterijata bili istureni u prvi plan. . .’’1

Težnja za ujedinjenjem osvojila je tada umove naprednih radnika, i nju nije „porodila neka sekta ili teorija’’. Ona je bila „plod spontanog jačanja proleterskog pokreta, a to jačanje je opet bilo posljedica težnji savremenog društva koje su se prirodno i neodoljivo razvijale’’.2

Avangarda proleterijata nikada nije zaboravljala ideje „Komunističkog manifesta’’, pa čak ni u najgorim godinama reakcije. Centar iz kojeg su se one širile postalo je njemačko prosvetno društvo radnika u Londonu gd je Ekarijus, stari član „Saveza komunista’’, u prisnoj vezi s Marksom, upoznavao radnike s idejama „Komunističkog manifesta’’.

Marks i Engels su s naročitom pažnjom pratili sve pojave radničkog pokreta od međunarodnog značaja.

Među takvim događajima od naročitog je značaja susret francuskih i njemačkih radnika s engleskim radnicima za vrijeme svjetske izložbe u Londonu 1862. godine. Iako taj susret nije doveo ni do kakvih organizavionih mjera, 1862. godine je, osim službenih odnosa na izložbi, došlo do ličnih poznanstava, povedeni su razgovori o stanju radnika, i, po svoj prilici, misao o neophodnoj potrebi objedivanja, koja je bila osvojila umove naprednih radnika, jasno je formulisana prilikom tih susreta.

1863. godina donela je Linkolnov ukaz o oslobođenju crnaca u Sjedinjenim Američkim Državama i poljski ustanak.3 Sve je to potsticalo engleske radnike na aktivno političko istupanje. Mitinzi i demonstracije postali su obična pojava; na njima su se mobilizirale, objedinjavale mase. Na jednom od tih mitinga, koji je bio posvećen poljskom ustanku 1863. godine, donesena je odluka da se francuskim radnicima pošalje adresa s pozivom da se ujedine radi zajedničke borbe. Radi sastavljanja adrese i njenog dostavljanja francuskim radnicima bio je izabran komitet u koji su ušli obućar Odžer, drvodelja Krimer i knjigovezac Gotard. Komitet je izradio poziv u kojem je rečeno da konkurencija i razjedinjenost u redovima proleterijata ometaju borbu za poboljšanje njegovog ekonomskog stanja, pošto vlasnici poduzeća uvijek prete uvozom „Francuza, Nemaca, Belgijanaca ili drugih, koji će obavljati naš posao za manju plaću’’. „Naš princip je da ne damo vlasnicima poduzeća da nas tutkaju jedne na druge’’, pisali su radnici. Adresa je bila poziv na zajedničku borbu za povećanje nadnice. Podvrgnuvši, dakle, najstrožoj kritici političi režim u Evropi i vanjsku politiku vladajućih klasa, radnici su izjavili da „najdarovitije ljude... hrabre, koji brane slobodu nacije i prava masa, osuđuju na vječnu robiju, ako im pođe na rukom da izbgnu smrt, ili nemilosrdno progone u tuđinu zajedno s njihovim porodicama. Takvo stanje stvari je sramota za naš vijek. „Budimo braća’’ kažu Englesi radnici u svom pozivu. Poslije dugog pretresanja adrese koju su im uputili Englezi, francuski radnici su napisali odgovor, koji je odnela delegacija pod vodstvom Tolena, metalskog gravera, kojeg su radnici kandidovali za zakonodavno tijelo.

U to vreme postojali su svi preduslovi za osnivanje međunarodnog udruženja radnika. Ogroman Marksov i Engelsov rad urodio je plodom. Za doček frnacuskih gostiju i saslušanje njihova odgovora priređen je 28. septembra 1864. godine veliki zbor u Sent—Martins—Holu, najvećoj dvorani u Londonu. Marks, koji se obično klonio učešća u nesadžajnim i pompeznim susretima emigracije, ovoga puta je učestvovao na mitingu. „Znao sam – pisao je on zatim Engelsu – da su ovoga puta bile na skupu stvarne snage kako s londonske, tako i s pariske strane, pa sam stoga odlučio da ne postupim po svome običnom pravilu da odbijam sve slične pozive’’.4 Ne istupajući sam, Marks je dao instrukcije Ekarijusu, koji je istupio u ime njemačkih radnika.

U dvorani su bili okupljeni predstavnici engleskih, francuskih, talijanskih, njemačkih i irskih radnika. Adresa – odgovor francuskih radnika, pročitana je u atnosferi općeg odobravanja.

„Prijatelji i braćo, radnici svih zemalja! – pisali su francuski radnici – Mi se moramo ujediniti da bismo postavili neotklonjvu zapreku kobnom sistemu koji prijeti da podeli čovečanstvo na dvije klase: na neuku svetinu i na ugojeno plemstvo. Naš je spas u solidarnosti!’’

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:36 pm

OSNIVANJE MEĐUNARODNOG UDRUŽENJA RADNIKA

Poslije razmene mišljenja zbor je donio odluku da se organizira Međunarodno udruženje radnika. Izabran je privremeni komitet za izradu deklaracije i pravila udruženja. U komitet su ušli: od strane Engleske – Odžer, od strane Italije – major Volf, od strane Njemačke – Marks i Ekarijus, od strane Francuske – Le Libe i drugi. Na jedoj od prvih sjednica komiteta Volf i Le Libe pročitali su svoj projekat deklaracije udurženja i njegovih pravila. U tom projektu se ogledalo nesazrelo i ograničeno talijansko iskustvo u borbi s tamošnjom reakcijom i veoma maglovita, nazadna shvatanja. Po sastavljačima projekta, zadaci Udruženja proisticali su iz „dužnosti’’, „morala’’, „pravičnosti’’, „vjere u boga’’ itd. „Užasnuo sam se kada sam to čuo. . . frazerski, loše napisan i sasvim nezreo uvod, koji je pretendirao na to da postane deklaracija načela; kroz sve to izbijao je Macini, jedva zaklonjen najmaglovitijim odlomcima francuskog socijalizma’’,5 rekao je Marks Engelsu o tom projektu. Predloživši da se ponovo redigiraju pojedina mjesta u projektu, Marks je napisao potpuno novu deklaraciju, poznatu pod imenom „Osnivački manifest Međunarodnog udruženja radnika’’.

„Osnivački manifest’’ je jedan od najizrazitijih primjera Marksove taktike u borbi za jedinstveni proleterski front. Valjalo je očuvati čistoću revolucionarnih principimai u isti mah prokrčiti put k radnicima koji su bili nastrojeni prudonistički, lasalijanski ili tredjunionistički, ne odbacjući ih surovom osudom njihovih svatanja, stvoriti mogućnost borbe za hegemoniju marksizma u radničkom pokretu. „Međunarodno udurženje radnika – pisao je Engels – bilo je dužno da objedini u jednu veliku vojsku sve za borbu sposobne radničke klase u Evropi i Americi. Ono je moralo imati program kojim se ne bi zatvarala vrata engleskim tredjunionima, francuskim, belgiskim i španjolskim prudonistima i njemačkim lasalijancima.’’6 Pronicljivo naslućujući historijsko mjesto međunarodne organizacije radnika, znajući njene ciljevi i svatajući ulogu koju je imala odigrati u borbi proleterijata za njegovo oslobođenje, Marks je na izuzetno jasan i jednostavan način izložio sve to u prvim dokumentima Internacionale.

Po Lenjinovi riječima, Marks je bio duša Internacionale.7 On je bio njezin organizator i vođa u borbi za stvaranje revolucionarne preleterske partije, programa i taktike. Marks je iskovao jedinstvenu taktiku proleterske borbe radničke klase u raznim zemljama. Zbog Marksove dijelatnosti u Internacionali i jačanja radničkog pokreta počeo je izumirati sitnoburžoaski predmarksovski utopijski socijalizam. Otkad je osnovana Internacionala, ona sve više zauzima vodeći položaj u radničkom pokretu, i od tog vremena sve novi oderdi radnika stupaju u borbu protiv kapitalizma pod njezinom zastavom. Zahvaljujući Marksu, I Internacionala je „udarila temelj međunarodnoj organizaciji radnika za pripremanje njeihovog revolucionarnog napada na kapital’’.8

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:36 pm

OSNIVAČKI MANIFEST

Marksov „Osnivački manifest’’ u veoma jednostavnom, uvjerljivom obliku izlaže radnicima glavne ideje „Komunističkog manifesta’’. U „Manifestu’’ je dat pregles stanja radničke klase od 1848. godine. Pozivajući se na palamentarne izvještaje i Gledstonove govore, Marks kaže radnicima da su buržoaski faktori uvjeravali 1850. godine da će siromaštvo biti svedeno na nulu ako engleski izboz i uvoz poraste za 50%.
Od 1850. godine Engleska je bila pretvorena u „svjetsku radionicu’’, a njezin uvoz i izvoz su porasli za mnogo više od 50%. Bogastva Engleske, konfor i udoban život buržoazije rasli su fantastičnom brzinom tih godina, ali je u istoj mjeri, u kojoj je raslo bogastvo buržoazije, raslo siromašenje trudbeničkih masa, a posebno se brzo povećala neimaština radnika, čije su se životne prilike sve više pogoršavale. Čak je Gledston morao govoriti u parlamentu „o nadnici koja nije povećana’’ o „životu ljudi’’ koji „u devet od deset sluičajeva nije bio ništa drugo do borba za opstanak.’’
U veoma bogatoj Engleskoj su radnici, čijim se radom stvarala industrijska moć zemlje, često zavidjeli onima koji su bili u zatvoru, pošto su se bolje hranili nego pošteni radnici. Bolesti, prerana starost, sumt zbog iscrpljenosti, sve veća besposlica – to su bili rezultati razvitka kapitalizma za preoteklih šesnaest godina s obzirom na englesku radničku klasu. „U nešto manjim razmjerama i s drugim nijansama, prema mesnim prilikama, pojave slične engleskim zapažaju se u svim industrijskim i naprednim zemljama na kontinentu’’ – rečeno je u Osnivačkom manifestu.
Kao na naročito važan uspjeh radničke kalase Marks je u „Manifestu’’ ukazao na desetosatno radno vrijeme koje su izvojevali engleski radnici. Vlade drugih zemalja takođe su se morale umiješati u odnose između rada i kapitala i takođe ograničili radno vrijeme u poduzećima.
Buržoazija je bjesnela i dokazivala da je ograničenje radnog vremena – narušavanje slobode, da je pitanje o trajanju radnog vremena – pravno pitanje, kojim vlada ne treba da se bavi. Ona je tvrdila da će se smanjivanjem radnog vremena ubiti industrija.
„Stoga zakon o desetočasovnom radnom vremenu nije bio samo važan prektični uspjeh, već i pobjeda principa; prvi put je politička ekonomija buržoazije otvoreno kapitulirala pred političkom ekonomijom radničke klase’’.9
Sve veća radnička kooperacija posle 1848. godine – bila je drugi pozitivni rezultat borbe proleterijata. „Ne riječima, već djelom radnici su dokazali da se proizvodnja u velikim razmjerama, i pritom u skladu sa zahtjevima savremene nauke, može ostvariti iako nema klase vlasnika poduzeća’’ i „da je najamni rad, kao i ropski i kreposni, samo prelazna i niža forma...’’.10 Da bi se radnička klasa spasila od degeneriranja, kooperacija mora postati gospodareći sistem u industriji i trgovini. Kapitalisti i vlasnici zemlje služe se svim sredstvima da ometu pobjedu kooperativnog uređenja. Postoji samo jedan izlaz iz tog stanja – da radnička klasa osvoji političku vlast.
Ipak je za osvajanje političke vlasti potrebno ispuniti neke uslove. Jedan od uslova: mnogobrojnost – radnici imaju. Ali se brojem odlučuje stvar onda „kad je taj broj obuhvaćen organizacijom i vođen znanjem’’. Iskustvo je pokazalo da razjedinjenost proleterijata povlači za sobom poraz svih njegovih podvojenih napora.
Da bi se pomoglo radnicima da se organizuju i da se ujedine pojedina istupanja proleterijata, osnovano je Međunarodno udruženje radnika. Radnici treba sa odmah stave pod svoj nadzor vanjsku politiku vladajućih klasa, kojom se neguje nacionalna podvojenost i nacionalne predrasude i ometa ujedinjenje proleterijata. Proleterijat treba da se suprostavi miješanju ruskog apsolutizma u evropske poslove.
Borba za demokratsku vanjsku politiku deo je opće proleterske borbe. „Osnivački manifest’’ se završava pozivom: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’’
U isto vrijeme kad i „Osnivački manifest’’, Marks je napiso i „Privremena pravila udruženja’’. Dok su u manifestu bili istaknuti opći zadaci koji su bili pred proleterijatom. „Pravila’’ su konkretno upoznavala proleterijat s ciljevima koje je imala Internacionala. Jasnom i sažetom formulom Marks je objasnio da je cilj Međunarodnog udruženja radnika: osvajanje političke vlasti političkom borbom. Oslobođenje proleterijata moralo je biti djelo samih radnika. Radnici se ne bore za nove privilegije i monopole, već za „uništavanje svake klasne vladavine’’11, za ekonomsko oslobođenje trudbenika, čijim zadacima mora biti potčinjena borba.
Privremenim pravilima I Internacionale smo je u općim crtama obeležena njena organizaciona struktura. Izjavivši da je sadašnje „Udruženje osnovano zato da bi moglo poslužiti kao središte za održavanje veza i saradnju između radničkih udruženja raznih zemalja, koja teže... za odbranom, razvitkom i potpunim oslobođenjem radničke klase’’. Pravila definizuju zadatke Generalnog, ili kako su ga tada zvali, Centralnog savjeta (tako se počeo nazivati komitet koji je bio izabran na zboru od 28. septembra). „Centralni savjet mora biti posrednik između raznih udruženja koja sarađuju jedna s drugim, da bi radnici jedne zemlje bili stalno obavješteni o pokretu njihove klase u svim zemljama... Centralni savjet će uzeti inicijativu po podnesenim prijedlozima u raznim nacionalnim ili lokalnim udruženjima... Članovi Međunarodnog udruženja dužni su da svaki u svojoj zemlji, svim silama rade na ujedinavanju rascjepkanih radničkih udruženja u nacionalne organizacije, koje će predstavljati nacionali centralni organi’’21. U projektu pravila rečeno je da I Kongres Internacionael treba da se sastane u Belgiji 1865. godine. Taj kongres bio je nadležan da potvrdi pravila, koja su dotel bila privremena. Do kongresa je stavljeno u dužnost Centralnom komitetu da predstavlja Međunarodno udruženje radnika i da vodi sve njegove poslove. O značaju „Osnivačko manifesta’’ i o utisku koji je on ostavio, može se suditi ne samo po oduševljenju s kojim je bio dočekan u naprednim radničkim krugovima, već i po ljutoj mržnji buržoazije prema njemu.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:37 pm

I INTERNACIONALA DO ŽENEVSKOG KONGRESA

Krajem 1864. godine Međunarodno udruženje počelo je sticati autoritet među engleskim tredjunionima. Savez zidara i obućara izjavili su da se solidarizuju s principima Internacionale. Na mintizima koje je Generalni savjet organizirao povodom ponovnog izbora Linkolna za predsjednika, i u spomen boraca proleterijata koji su poginuli julskih dana 1848. godine, došlo je do zbliženja između Međunarodnog udruženja radnika i engleskih proletera. Generalni savjet je je osnovao „Udruženje za borbu za opće pravo glasa’’, i engleski radnici su otpočeli borbu za izbornu reformu pod rukovodstvom Internacionale. Ocjena djelatnosti Internacionale došla je do izraza u rezoluciji koja je usvojena na Šefildskoj konferenciji tredjuniona 1865. godine. Rezolucijom je bilo preporučeno svim savezima da stupe u Internacionalu, „pošto je to od neobično velikog značaja za progres i procvat cijele radničke klase’’. 1865. godine bilo je u Engleskoj, devetnaest hiljada članova Internacionale.

Ubrzo su se počele osnivati sekcije udruženja i na kontinentu. 1865. godine raspačano je u Njemačkoj s uspehom pedeset hiljada primjeraka „Osnivačkog manifesta’’. Ipak je uspjehe Internacionale u Njemačkoj ometala separatistička djelatnost lasalovskog Sveopćeg njemačkog radničkog saveza, kojim je rukovodio Švajcer, koji se počeo sporazumijevati s Bizmarkom ometalo ih je i zakonodavstvo Pruske, koje je zabranjivalo radnicima da stupaju u strana udružena. U Švicarskoj, centru evropske revolucionarne emigracije, Internacionala je imala velikih uspjeha, a uskoro su se u njenom njemačkom i francuskom delu osnovale dvije sekcije Internacionale: jedna u Ženevi, koju je organizirao stari član Saveza komunista Johan—Filip Beker, daroviti organizator, do kraja predan stvari proleterijata; druga – u planini Juri, koju je organizovao doktor Kuleri blizak prudonistima, koji je kasnije napustio radnički pokret. Prvu u Francuskoj, parisku sekciju Internacionale osnovalo je društvo radnika koji su se bili okupili oko prusonista—desničara Tolena.

Biro je odbio da primi blankiste u Internacionalu, jer su i dalje zadržavali svoj stari zavjerenčiki stav. Tolen je u svakoj puilici isticao da je Internacionala – samo uduruženje za proučavanje i pretresanje ekonomskih pitanja i organiziranje kredita i razmjene. Djelatnost pariske sekcije bila je svedena u prvo vrijeme na svakodnevne javne skupove na kojima je popagiran prudonizam: Mnogobrojni štrajkovi francuskog proleterijata u 1865. godini protekli su mimo nje. Nije nikakvo čudo što je pariska sekcija bila odsječena od širokih proleterskoh masa. Pravovjerni prudonist Tolen počeo je svesno izopačavati tekst pravila, ispustivši u francuskom prijevodu jedan dio rečenica kojim se ističe značaj političke borbe radničke klase. Ta činjenica i isticanje samo ekonomskog karaktera organizacije dala je povoda sumnji da sekciju predstavljaju bonapartistički agenti, koji brane carstvo. Samo zahvaljujući otvorenoj diskusiji, to nepovjerenje prema pariskoj sekciji postepeno se počelo gubiti, te su ljudi kao što je bio Varlen, za sva vremena prišli Internacionali. Tek poslije velikog rada potisnuvši pravovjerne, nepopravljive prudoniste, pariska sekcija je stekla izvjestan autoritet. U junu 1865. godine u sekciji je bilo 500 članova. U Španiji, Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama Internacionala je polako hvatala korijena (1866. godine). Ipak su uspjesi i oragnizacione veze Udruženja bili veoma slabi 1865. godine. Radnici su vrlo brzo i lako prilazili Internacionali, a isto tako lako napuštali njezine redove. Kongres koji je Generalni savjet nameravao zazvati 1865. godine nije sazvan. Odlučeno je da se sazivanje kongresa odloži za 1866. godinu.

Borba engleskih radnika za izbornu reformu u Engleskoj i štrajkovi u Francuskoj i Njemačkoj oduzeli su mnogo snage i vremena Generalnom savjetu, koji je svakodnevno obavljao veliki posao oko jačanja međunarodnih veza i pomaganja nacionalnih grupa. Ali je Marks i u samom Generalnom savjetu morao voditi zaista tešku borbu protiv različitih antiproleterskih utjecaja.

Saziv kongresa omela je, osim toga, i okolnost da svim članovima Generalnog savjeta ni 1865. godine nisu bili dovoljno jasni zadaci i ciljevi Internacionale. Engleski tredjunioni bili su jedine masovne organizacije na koje se tada oslanjao Generalni savjet. I vođe engleskih tredjuniora pokazale su samo od privatnih interesa aristokracije radničke klase Engleske i većinom su bile na oportunističkim pozicijama. Neki članovi Generalnog savjeta čak su pokrenuli pitanje o tome, da sindikati uopšte nisu potrebni radničkoj klasi. To je među druge članove unijelo pometnju i izazvalo potrebu teorijskog riješenja pitanja. Kad je u ljeto 1865. godine u Generalnom savjetu i među liderima tredjuniona postalo naročito akutno pitanje o ulozi i zadacima sindikata, Generalni savjet je posvetio nekoliko sjednica pretresanju pitanja o sindikatima. Referent je bio Marks, koji je objasnio njihovu ulogu ujedinjujućih centara protiv „reakcionarnih pokušaja kapitala’’.

Marksov referat, koji je kasnije objavljen u obliku brošure pod naslovom „Nadnica, cijena i zarada’’ sadrži više osnovnih stavova „Kapitala’’.

Marks je dokazao u svom referatu da kapitalistu uvijek gledaju da smanje nadnicu do minimuma. Ako se radnici ne bi borili protiv te težnje kapitalista, oni bi se, pretvorili u bezobličnu nasu na smrt osuđenih bijednika...; ako bi se radnici bojažljivo predavali u svojim svakodnevnim sukobima s kapitalom, oni bi nesumljivu izgubili sposobnost da započnu bilo kakav pokret širih razmjera’’13. Stoga je organizovanje sindikata neophodna potreba za proleterijat. Ali je Marks u isti mah upozoravao na to da se ne preuveličava „konačno dejstvo svakodnevne borbe’’ sindikata.

Sindikati se ne bore protiv kapitalističkog sistema već protiv njegovih posljedica. Ta borba može samo zaustaviti nasrtanje kapitala na životni nivo proleterijata, ali njom se ne može učiniti kraj sistemu najamnog rada.

Sindikati primenjuju „polumjere kojima se ne liječi bolest. Radnici stoga ne treba da se ograniče isključivo na te neizbježne partizanske čarke’’ kojima se bave sindikati. Umjesto konervativne devize; „Pravična nadnica za pravično radno vrijeme’’, oni treba da ispišu na svojoj zastavi revolucionarnu parolu: „Ukidanje sistema najmnog rada’’.14

„Sindikati kao sredstva otpora’’ protiv nasrtanja kapitala moraju „iskoristiti svoju organizacionu snagu kao polugu za potpuno oslobođenje radničke klase, tj. za sefinitivno ukidanje sistema najamnog rada’’.15

Generalni savjet je s velikom pažnjom pratio građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama i kada je Linkoln bio ponovo izabran za predsjednika (1864. godine), njemu je upućen pozdrav koji je napisao Marks.

U spomen godišnjice osnivanja Udruženja sazvana je zatvorena konferencija u Londonu (od 25. do 29. septembra 1865. godine). U radu konferencije uzeli su učešća predstavnici Francuske, Engleske, Belgije i Švicarske. U referatima s terena potvrđeno je da Udruženje ima uspjeha kod radnih masa. Engleski delegat Krimer rekao je da su engleski tredjunioni, zahvaljujući Internacionali, pošli putem opsežne političke borbe.

Na konferenciji je došlo do najvećih nesuglasica s prudonistima. U vezi s pretresanjem poljskog pitanja, prudonisti Tolen i Fribur izjasnili su se protiv pretresanja pitanja o samoopredjeljenju nacija na radničkom kongresu.

Prilikom pretresanja pravila, prudonisti su predložili da se u Internacionalu ne puste „radnici misli’’, pošto bi oni mogli odvući Internacionalu na politički put. Nije bilo moguće ne posumnjati u to da je taj prijedlog bio uperen protiv revolucionara i protiv Marksa i Engelsa lično. To pitanje izazvalo je spor oko toga tko se može smatrati radnikom. Prudonisti su se u tome razišli s većinom na konferenciji i sami odlučili da za proletere smatraju samo radnike koji se bave fizičkim poslom i da samo njih valja primati u sekciju.

Na konferenciji je izrađen novi poziv za naredni kongres, koji se, prema donesenoj odluci, imao održati u Ženevi 1866. godine. Taj kongres doveo je do znatnog oživljavanja radničkog pokreta.

1866. godine u Londonu je počeo veliki štrajk brojača. U Francuskoj i Belgiji članovi Internacionale publikovali su poziv radnicima da ne razbijaju štrajk. Okolnost da je Generalni savjet našao načina da ometa uvoz industrijskih radnika u Englesku privela je Udruženju nove tredjunione. Savez zidara, u kome je bilo dvadeset i osam hiljada radnika, objavio je da prilazi Internacionali.

Austro-pruski rat 1866. godine izazvao je mnogo oštrih sporova oko nacionalnog pitanja u samom Generalnom savjetu. Predstavnici francuske sekcije, Lafarg i Longe trudili su se da dokažu da su „svaka nacionalnost i sama nacija – zastarjele predrasude’’, da „nacionalno pitanje nema nikakve veze s proleterijatom i da samo odvraća njegove snage od pravog zadatka socijalne revolucije’’. Marks je pobio to prudonističko shvatanej nacionalnog pitanja, pokazujući da stav Lafarda i drugih prema tom pitanju ide naruku bonapartizmu. „Nedajući sebi računa, on pod negiranjem nacionalnosti, izgleda razumijeva da treba di ih proguta francuska uzor—nacija’’16. O tom pitanju Lenjin je rekao: „Ranička klasa manje no itko može stvoriti fetiš od nacionalnog pitanja, pošto razvitak kapitalizma ne pobuđuje obavezno na samostalna život nacije. Ali, čim su se pojavili nacionalni pokreti, otresti ih se, ne pružiti pomoć onome što je progresivno u njima – znači u stvari podati se nacionalističkim predrasudama, upravo: priznati „svoju’’ naciju za „uzor—naciju’’ ’’.

Te diskusije povodom nacionalnog pitanja omogućile su da se objelodani izdajniči stav lasalijanaca, koji su potpomagali Bizmarkovu spoljašnju politiku. Marks i Engels su smatrali da bi poraz Pruske 1866. godine oslobodio snage revolucije u Njemačkoj i stvorio mogućnost za njeno demokratsko—republikansko ujedinjenje. Diskusija o nacionalnom pitanju, o ratovima, o sindikatima, pitanje o blokovima s buržoaskim strankama koje je pokrenuo u vezi s učešćem u I Internacionali u borbi za izbornu reformu u Engleskoj, a napose o odnosu prema Kobdenovoj ligi17 – sva ta pitanja koja je imao riješiti Glavni savjet, obeležila su novu etapu razvoja radničkog pokreta.

Konkretna pitanja koja je razradio Generalni savjet pomogla su naprednim slojevima radničke klase da se politički oprijedele, da se emancipuju od buržoazije i buržoaskih radikala, koji su uvijeravali radnike da se njihovi ciljevi poklapaju. Pretresanje svih pitanja koja su potresala Generalni savjet 1865.—1866. godine pridonijelo je širenju marksizma u radničkim pokretima i pomoglo, istina, zasad samo naprednim delatnicima radničkog pokreta, da shvate da prudonizam, lasalijanstvo i engleski tredjunionizam nimalo nisu u skladu s interesima radničke klase kao cjeline i da ih oni ne zastupaju. Između rukovodilaca engleskih tredjuniona, članova Generalnog savjeta Odžera i drugih, i Marksa, već 1866. godine dolazi da velikih nesuglasica, koje su potom dovele do prekida. Uzrok tih nesuglasnica bio je oportunistički stav, koji su bili zauzeli tredjunioni u vrijeme borbe za izbornu reformu u Engleskoj.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:37 pm

ŽENEVSKI KONGRES (OD 3. DO 8. SEPTEMBRA 1866. GODINE)

Valjalo je da Ženevski kongres definitivno potvrdi pravila Internacionale, da konkretno odredi zadatke Udruženja i da izabere Generalni savjet. Već je Londonska konferencija (1865. godine) pokazala da se u pitanju o zadatku Internacionale, nejnim putevima, načinima borbe i krajnjim ciljevima prudonisti razilaze s Genralnim savjetom. Zato je prilikom formiuliranja poziva na Ženevski kongres pitanje o združenim naporima radnika u njihovoj borbi protiv kapitala zauzelo takvo vidno mjesto. Ostala pitanja koja su bila pokrenuta i pretresana na kongresu: 1) smanjenje radnog vremena, 2) rad žena i djece u industriji, 3) radnički savezi, njihova prošlost, sadašnjost i budućnost, 4) kooperacija i dr. – pokazuju šta je interesiralo radnike, kakva su im pitanja ležala na srcu. Na kongres je došlo šezdeset delegata, koji su predstavljali dvadeset i pet sekcija Internacionale i jedanaest kooperativnih udruženja. Marks nije mogao doći na kongres stoga što je bio zauzet radom na „Kapitalu’’. Ali je Generalni savjet prethodno proučio sva pitanja kojima se bavio kongres. Engleski delegati došli su na kongres s referatom koji je napisao Marks.

Prudonisti su u svojim referatima tražili da Internacionala postane međunarodno kooperativno udruženje i da svoje zadatke ograniči na proučavanje uslova kojima bi kooperativno udruženje moglo mirnim putem zamijeniti kapitalistički sistem. Prudonisti Relen, Malon i dr. Izjasnili su se protiv borbe za smanjenje radnog vremena, protiv štrajkova, protiv učešća žena u industrijskom radu, protiv borbe s rakcionarnim utjecajem apsolutizma u Evropi. Kao i na Londonskoj konferenciji, oni su se zalagali za to da se inteligencija ne prima na Internacionalu. „Gospođa Parižani napunili su sebi glavu najglupljim prudonisitičkim frazama’’18 – pisao je Marks Kugelmanu o stavu prudonista na Ženevskom kongresu.

Strasne, žestoke prepirke koje su izbile na kongresu, dokazuju da se većina delegata ni u čemu nije slagala s prudonistima. Svojom ne može biti uverljivijom agumentacijom, Marksova instrukcija je bila dobro naoružala kongres za borbu protiv prudonista. Po olavnome pitanju – po pitanju o zadacima Internacionale – kongres je potvrdio pravila koja je bio napisao Marks i još jedanput istakao da je „ekonomsko oslobođenje radnika veliki cilj radničkog pokreta, kome se kao sredstvo mora podrediti svaki politički pokret’’. Po pitanju o kooperaciji kongres se također složio s Marksom i našao da kooperativni pokret – samo jedno od sredstava za preobražaj društva – sam po sebi nije u stanju da učini kraj kapitalističkom sistemu. Glavni zadatak Internacionale sastoji se u tome da se prošire, i spoje u jednu cijelinu svi razjedinjeni pokreti, koji su se samostalno pojavili u radničkoj klasi. Najogorčeniju borbu zapodjenuo je kongres s prudonistima kad je rešavao pitanje o tome da li radnici treba da se bore za smanjenje radnog vremena. Engleska i njemačka delegacija nastojale su na tom da osmosatno radno vrijeme postane zajednička parola svih radnika na svijetu. Na kraju spora kongres je objavio da je ograničenje radnoga vremena neophodan preduslov, „bez kojeg se ne može ni maći na putu oslobođenja radničke klase. Radnici moraju raditi na tome da se donese zakonodavstvo o ograničenju radnog vremena na osam sati’’.

Prudonisti su potučeni i na drugom pitanju, koje je bilo od praktičnog i nacionalnog značaja: kako treba da se drže radnici prema sve većem iskorišćavanju ženskog rada u industriji. Prudonisti su nastojali na tom da sama priroda upućuje ženu da bude čuvar domaćeg ognjišta. Većina je na kongresu dokazala da je sve veće iskorišćavanje ženskog rada posljedica razvitka krupne kapitalističke industrije koja je pojednostavnila procese rada; radnici nisu u stanju da tome stanu na put, pošto kapitalisti, neposredno smanjujući nadnicu čine neophodno potrebnim učešće žene u dobavljanju sredstava za opstanak. Zadatak proleterijata sastoji se u tome da se uslovi pred kojima rade žene izjednače s uslovima pd kojima rade muškarci i da se ne dopusti mogućnost da kapitalisti povećaju konkurenciju u radničkim redovima. Većina je na kongresu konstatirala da je uvlačenje žena u industriju progresivna pojava: time se povećava vojska boraca za ukidanje sistema porodičih obaveza a to pridonosi jačanju njezine klasne svijesti.

Pitanja o odgoju su ozbiljna pitanja od društvenog značaja. Jaslice, dječiji vrtovi, društvena ishrana, besplatna nastava i besplatna medicinska pomoć o trošku države – eto načina pomoću kojih proleterijat treba da se bori protiv degeneriranja svoje klase; ona će mu pružiti mogućnost da oslobodi ženu od robovanja domaćem poslu. Valja spomenuti da su se neki prudonisti a napose Varlen, saglasili s kongresom da ne treba osuđivati rad žena, već poboljšati uslove za taj rad.

Demaskiranju reakcionarne i sektaške suštine prudonizma mnogo su pomogle i prepreke oko pitanja o ulozi sindikata i značaju štrajkova. Da li treba poći za primjerom engleskih radnika i osnovati sindikate u svim zemljama? I da li radnicima treba preporučiti štrajk kao metodu borbe? Prudonisti su negativno odgovarali na sva ta pitanja. Mađutim, rezolucijom o sindikatima koju je osvoio kongres preporučeno je radnicima svih zemalja da organizuju sindikate. „Kapital, - objašnjavalo se u rezoluciji – predstavlja koncentriranu snagu’’, radnici su nesložni i razjedinjenost u njihovim redovima potiče od konkurencije. Sindikati su ponikli iz težnje radnika sa ublaže i otklone konkurenciju. Otuda se njihova djelatnost uvijek svodila na borbu za svakodnevne potrebe radnika; oni su služili siljevima odbrane od kapitalističke eksploatacije. Ali, oni su, i nezavisno od volje sindikata radnika, postali središte pribiranja i mobilizacije proleterskih snaga.

Uslovi koji su stvoreni zahvaljujući tome pružaju mogućnost da sindikati prošire svoje zadatke, tako da oni kao organizaciona središta radničke klase treba da djeluju „u interesu njenog potpunog oslobođenja’’. Povodom rezolucije Ženevskog kongresa, Lenjin je pisao o sindikatima: „Rezolucijom se priznaje da su sindikati ne samo legitimna, već i neophodno potrebna pojava u vrijeme postojanja kapitalizma – njom su oni priznati kao veoma važni za organiziranje radničke klase u njenoj svakodnevnoj borbi s kapitalom i za ukidanje najamnog rada’’.19

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:37 pm

ZNAČAJ ŽENEVSKOG KONGRESA

Na Ženevskom kongresu je preciziran program rada Internacionale i definirani su njeni ciljevi. Kongres je izrazio svoje povjerenje Generalnom savjetu čije je članove ponovo izabrao. Prudonizam je na kongresu pretrpeo težak poraz, a Marksovo učenje je na kraju kongresova rada šire prodrlo u mase. „Veoma sam se bojao za prvi kongres u Ženevi – pisao je Marks Kugelmanu 9. oktobra 1866. godine – Ali je on uprkos mome očekivanju, u cijelini dobro protekao. Njegov utjecaj u Francuskoj, Engleskoj i Amerci je sasvim neočekivan’’20. U tom pismu Marks s radošću primjećuje da je radnički kongres u Baltimoru, zahvaljujući pouzdanom instinktu radnika, usvojio onakve iste odluke kakve je Marks predložio Ženevskom kongresu. Buržoaska štampa je s čuđenjem i zbunjenošću morala priznati da Ženevski kongres, uprkos svim očekivanjima, pokazuje da će i dalje biti uspjeha u međunarodnom ujedinjavanju radnika.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:38 pm

IZMEĐZU ŽENEVSKOG I LOZANSKOG KONGRESA

Nerodica i industrijska kriza u 1866. – 1867. godine, a istovremeno i sve veća zategnutost u međunarodnim odnosima zbog posljedica austro—pruskog rata, pridonijeli su poletu radničkog pokreta. 22. januara 1867. godine Marks je održao govor na velikom mitingu u Londonu i izložio poglede Internacionale na vanjsku politiku, objasnivši da mir i oslobođenje naroda mogu biti samo posljedica socijalnog oslobođenja radničke klase. Ometajući protivratnu propagandu, mnogi buržoaski pacifisti namjeravali su da sazovu međunarodni kongres, pa su uputili poziv kako Generalnom savjetu tako i samo me Marksu da na njemu učestvuju. Generalni savjet je odbio tu ponudu. On je izjavio da učešće pojedinih članova Internacionale na kongresu pacifista može imati samo privatni karakter.
U periodu koji razmatramo glavno je bilo dalje jačanje i učvršćivanje Internacionale. U Engleskoj je prišlo Internacionali više novih tredjuniona, i pod njenim se rukovodstvom razvila živa kampanja u prilog izborne reforme. Iako su francuski prudonisti pokušavali da se drže po strani od političke djelatnosti radničke klase, ipak je štrajkaški pokret, koji je Generalni savjet pomogao mimo njih, povećao autoritet i popularnost Internacionale. U tom pogledu od naročito velikog značaja bila je pomoć koju su na inicijativu Generalnog savjeta, engleski tredjunioni pružili pariskim radnicima i fabrikantima bronze, koji su radili na tome da im se prizna pravo na osnivanje sindikata. Štrajk radnuka u u fabrikama bronze, koji je krunisan uspjehom zahvaljujući pomoći Internacionale, pridonio je njenoj neobično velikoj popularnosti u redovima francuske radničke klase. Znatne uspjehe postigla je Internacionala i u Belgiji, Švcarskoj, Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:38 pm

KONGRES INTERNACIONALE U LOZANI (OD 2. DO 7. SEPTEMBRA 1867. GODINE)

Slijedeći kongres Internacionale održan je u Lozani. Na kongres je došlo pedeset delegata. Oni su većinom bili prudonisti, kojima su bili prišli i predstavnici romanske Švicarske, na čijem je čelu bio doktor Kuleri. Kosristeći se time što su bili u većini, prudonisti su opet pokrenuli pitanja koja su bila pretresana i riješena na Ženevskom kongresu. Ipak, prudonistima nije pošlo za rukom da ponište prošlogodišnje rezolucije: Lozanski kongres ih je potvrdio. Bez ikakve veze s pozivom na kongres iskrslo je ovo pitanje: „Da nije nedostatak političkih sloboda smetnja socijalnom oslobođenju radnika i, ako je rako, na koji se način može ubrzati osvajanje političke vlasti?’’ Rezolucija po tom pitanju glasila je ovako: „Uzevši na snanje {verovatno štamparska greška} da je pomanjkanje slobode u zemlji smetnja socijalnom oslobođenju proleterijata, kongres izjavljuje: 1) da se socijalno oslobođenje trudbenika ne može odijeliti od njihovog političkog oslobođenja, 2) da je uspostavljanje političke slobode prva i apsolutna potreba svake nacije’’.

Tom rezolucijom potučeni su prudonisti u točki koja je bila od najveće važnosti za njih. Ta njihova parola bila je: ništa pomoću političke borbe; oni su je uvijek energično negirali.

U vezi s pretresanjem pitanja o asocijacijama, rasplamtjela se prepirka oko pitanja o kolektivnom vlasništvu zemlje. Prudonisti su dokazivali da zemlja treba sa bude samo individualno vlasništvo. Ekarijus i njemačka delegacija branili su princip kolektivnog vlasništva. Gotovo svi delegati iznijeli su svoja gledišta u ovom pitanju. Na kraju krajeva odlučeno je da se pretresanje ovog pitanje prenese na sledeći kongres. Odlučeno je da se taj kongres sazove 1868. godine u Briselu.

Sednica Lozanskog kongresa održavane su u isto vrijeme kada je Marks zavšravao rad na „Kapitalu’’. „Otkad na zemlji postoje kapitalisti i radnici, nije se još pojavila nijedna knjiga koja bi bila od tolikog značaja za radnike’’21 – pisao je Engels u svojoj recenziji na „Kapital’’. Taj rad je rezultat dvadesetogodišnjeg Marksovog naučnog izraživanja. Marks je u „Kapitalu’’ pokazao historijski prelazni karakter kapitalizma, otkrio tajnu kapitalističke eksploatacije, stvorivši svoje učenje o višku vrednosti. Pošto je generalizovao veoma bogat činjenični matetijal, Marks je u „Kapitalu’’ gvozdenom logikom pokazao da su neizbježne: proleterska revolucija i diktatura proleterijata. „Kucnu će poslednji čas kapitalističkom privatnom vlasništvu. Eksproprijatore će eksproprirati’’ – genijalno je prorekao Marks u „Kapitalu’’. Marksov „Kapital’’ je teoretski naoružao proleterijat i pokazao da će, ma koliko pakostila reakcija u pojedinim periodima borbe radničke klase, pobjedu na kraju krajeva odnijeti proleterijat.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:39 pm

IZMEĐU LOZANSKOG I BRISELSKOG KONGRESA

Godina koja je protekla između Lozanskog i Briselskog kongresa bila je godina najnapornije borbe, daljeg širenja ustjecaja Internacioane, sve većeg gonjenja i daljeg savlađivanja prudonizma. U januaru 1868. godine građevinski radnici u Ženevi zatražili su da im se smanji radno vrijeme od dvanaest na deset sati i da se nadnice povećaju za 20%. Vlasnici poduzeća nisu dali nikakva odgovora radnicima za nekoliko mjeseci. Tada su se oni obratili za pomoć Internacionali. Ženevska sekcija uzela je na se da rukovodi borbom. Na njezin prijedlog da se povedu pregovori, vlasnici poduzeća odgovorili su da neće da imaju nikakva posla s Internacionalom. Onda su rukovodioci sekcija objavili afišama da će, ako vlasnici poduzeća ne odgovore pozitivno do večeri 23. marta, oni dobošima sazvati opći zbor. Kako vlasnici poduzeća nisu odgovorili, u 6 sati uveče radnici su pozvani na zbor lupanjem u doboše. Buržoaziju je obuzela panika. Brzo su se počele zatvarati radnje, iznosti dragocjenosti i žurno se odlazilo iz grada. Četiri hiljade okupljenih radnika odlučilo je da stupi u štrajk. Vlasnici poduzeća pronijeli su vijest da su pošteni ženevski radnici postali žrtva stranih agenata, koji su primpremali revoluciju u Švicarskoj. Oni su pristali da vode pregovore samo sa svakim radnikom posebno. Štraj nije zahvatio samo ženevske građevinske radnike. Svi savezi su otvorili svoje kase, ali mjesnih sredstava nije bilo dovoljno da bi se mogle izdržavati tri hiljade radničkih porodica. Generalni savjet se obratio za pomoć engleskim, francuskim i njemačkim radnicima. I radnička klasa Zapadne Evrope se odazvala, ogranizovavši potrebnu pomoć za svoje drugove.

Buržoaska štampa cele Evrope pratila je s napregnutom pažnjom tok događaja u Ženevi. U vezi sa ženevskim štrajkom prvi put je proširena verzija o tajnom udruženju proleterijata, o Internacionalnim milijunima.

Tako je skromni ženevski štrajk dobio karakter otvorene borbe između radnika i kapitala, i privukao pažnju evropske štampe. Vlasnici preduzeća izgubili s nadu da će zamorenošću savladati radnike, i morali su zadovoljiti njihove zahtjeve.

Te iste godine Internacionala je dobila hiljade pristalica u Belgiji, gdje eksplaoatacija radnika nije bila ograničena nikakvim zakonom. Radnici u rudnicima ugljena u blizini Šarleroa pokušali su još 1867. godine da poboljšaju svoje stanje, ali je njihov pokret ugušila vojska. 1868. godine vlasnici rudokopa dogovorili su se da povise cijenu ugljena. Onda su njihove mušterije, vlasnici zavoda za metalurgijsku industriju, počele dovoziti ugljen iz Engleske. Da bi prebacila gubitke na radnike, Kompanija ugljenih majdana smanjila je proizvodnju na četiri dana u nedelji i smanjila nadnicu. Radnici su ustali, ne bi li se odbranili od napada kapitalista, koji su smanjenjem nadnice osudili na smrt od gladi i njih i njihove porodice. Vojska i policija prihvatale su se posla da umire radnike. Potučeni, izmučeni, izloženi gonjenu poslodavaca—pobjednika i dovedeni do krajnje granice očajanja,oni su izgubili svaku nadu da će moći da odbrane svoja prava i da dobiju kakvu bilo pomoć. Belgijska sekcija uzela je u svoje ruke stvar rudara, pohitala da pruži pomoć porodicama poginulih i ranjenih i pobrinula se za pravnu zaštitu zatvorenih, koje je na kraju krajeva porotni sud proglasio za nevine. Poslije događaja u Šarlerou, uspjeh Internacionale u Belgiji bio je osiguran.

U Francuskoj je pomoć Internacionale takođe omogućila da radnici odnesu više pobjeda u vrijeme njihovih sukoba s vlasnicima preduzeća.

Kako je u Francuskoj sve više jačao radnički pokret, vlada je odlučila da raščisti s dotle toleriranom sekcijom Internacionale koju je više puta, i bez uspeha, pokušavala da pretvori u svoju agenturu usred radničke klase.

Protest Genralnog savjeta protiv mučenja četiri fenijanca, mitinzi koje je on priredio da bi radnicima objasnio značaj borbe irskog naroda, i potpomaganje te borbe – dali su povoda engleskoj buržoaziji da započne pohod protiv Internacionale. S njom je jednodušno istupila i vlada Napoleona III. Posle mnogobrojnih pokušaja, ona je bila izgubila nadu da će moći da potkupi fracuske sekcije. Ona je onda naredila da se izvrši pretres u birou pariske sekcije, da se pohapse svi njezini članovi i objavila je da je I Internacionala zavjerenički centar fenijanaca. Čak je i državni tužilac morao odbaciti taj suviše brz zaključak Bonapartinih agenata. Napoleon III je onda počeo goniti sekciju kao neodobreno udruženje, u kojem je više od dvadeset ljudi. Svi rukovodioce sekcije bačeni su u tamnicu, a otada su članovi Internacionalae u Francuskoj morali preći u „poluilegalno stanje’’. „Ipak vlada tim gonjenjem ne samo da nije uništila Udruženje, već je, naprotiv, dala novog potsreka za njegov razvitak, primoravši carstvo da prekine sa svojim pokroviteljskim igranjem s radničkom klasom’’.23

Procer radničkog biroa odigrao je donekle i pozitivnu ulogu jer je prokrčio put ka rukovodstvu revoluvionarnijoj grupi, koja je bila sklona da usvoji marksizam. Energičan rad novog vodstva, na čijem je čelu bio Varlen, privremeno je bio onemogućen hapšenjem aktivista Internacionale u Francuskoj u martu 1868. godine. U isto vrijeme u Francuskoj se povećala aktivnost blankista, koji su nastavili svoju usko zavereničku djelatnost.

U Pruskoj su, uz pomoć Libkenhta, bivšeg poslanika u sjevrnonjemačkom rajhstagu, i nastavljajući borbu protiv lasalijanskog Sveopćeg saveza, Marks i engels pripremali osnivanje prve proleterske organizacije, koja je formirana 1869. godine na kongresu u Ajzenahu.

Pruska vlada se starala da u svojoj radničkoj politici podražava Bonaparti. Austrijska vlada je zabranila kongres radnika u Beču. Okolnost da je Internacionala postala najozbiljniji politički faktor, organizacija za kojom su išli mnogi radnici u Evropi, nagnala je radikalne buržoaske stranke da zažale savez s Internacionalom. Još 1867. godine Marks je pisao Engelsu o odnosima između Udruženja i radnika iz Lige za reforme, i kazao je da je bez tredjuniona nemoguć masovan miting, a da bez Udruženja engleski radikali ne mogu dobiti tredjunione.

Buržoakso—pacifička liga za slobodu i mir, koja je osnovana u septembru 1867. godine, počela je tražiti pomoć od Internacionale. Generalni savjet Internacionale doneo je odluku da ne učestvuje na kongresu Lige. Prudonisti su posle Lozanskog kongresa uzeli učešća na kongresu Lige, a neki među njima obećali su buržoaziji da će joj pomoći u njenoj borbi za demokratske reforme, dok je Liga uzvratila time što je obećala da će se boriti za ekonomsko oslobođenje proleterijata. Ali je to zbližavanje s radikalima bilo samo privremena pojava.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:39 pm

KONGRES INTERNACIONALE U BRISELU

Početkom septembra 1868. godine (od 6. do 13. septembra) održan je u Briselu III kongres Internacionale. U izvještaju, koji je napisao Marks, dat je pregled razvoja Internacionale poslije Lozanskog kongresa. Navodeći kao primjer borbu američkih radnika za osmosatno radno vrijeme, Marks je opet skrenuo radnicima pažnju na osnovnu misao „Osnivačkog manifesta’’ da „svaki ozbiljniji uspjeh proleterijata zavisi od njegove organiziranosti... i da čak i organizacija nacionalnih razmjera uvijek prijeti opasnost da pretrpi poraz zbog neorganizovanosti radnika u drugim zemljama. – Radničkoj klasi može osigurati definitivnu pobjedu samo njegova međunarodna ujedinjenost.’’24 Generalni savjet je odgovorio na gonjenja izjavom da „Međunarodno udruženje radnika neće dopustiti ni da ga tko zaplaši ni da ga nagna da skrene s puta. Otsad je njegova sudbina vezana neraskidljivim vezama sa historijskim razvojem klase u čijim je rukama preporod čovječanstava’’.25

Na Briselski kongres došlo je 99 delegata iz Engleske, Francuske, Italije, Španjolske, Belgije, Švicarske i Njemačke. Na ranijim kongresima bili su zastupljeni kao veće organizacije s nekoliko desetine hiljada članova, samo engleski sindikati. Na Briselski kongres prvi put su došli delegati koji su predstavljali masovni radnički pokret u Njemačkoj.

Glavno pitanje kojim se bavio Briselski kongres bilo je pitanje o vlasništvu, a napose o zemljišnom vlasništvu, koje je bilo pretresano i na Lozanskom kongresu. Poslije Lozanskog kongresa Genralni savjet se bavio proučavanjem pitanja o perspektivama za poljoprivredu u okolnostima kapitalističkog pokreta. U svojim referatima, koji su pročitani na otvorenim sednicama Generalnog savjeta, Marks je upozorio na to da je, pri kapitalističkom uređenju, neizbježna propast seljaštva i zaostajanje poljoprivrede prema industriji od opasnosti da krupni vlasnici imanja ne progutaju sitna seljačka imanja. Kolektivno zemljovlasništvo pruža mogućnost da se u poljoprivredi primjenjuju nauka i tehnika, da se postigne materijalno blagostanje seljaka i da svi plodovi zemlje postanu pristupačni narodnim masama – do toga zaključka su došli članovi Generalnog savjeta prilikom veoma pažljvog pretresanja agrarnog pitanja po Marksovim referatima. Sjednice Genralnog savjeta bile su javne, i u točnost Marksovog gledišta uvjerili su se, osim članova Generalnog savjeta, i mnogi drugi radnici. Komisija koja je bila izabrana još na Lozanskom kongresu za riješenje pitanja o zemlji, predložila je svoju rezoluciju u kojoj je usvojeno shvatanje da rudnici uglja, ostali rudnici i komunikacije moraju postati svojina države „preporođene i podvrgnute zakonu pravičnosti, a ona treba da ih daje pod zakup radnicima’’. Kroz tako formuliran projekat čuli su se odjeci prudonizma, koji je smatrao da se država može preporoditi i postati pravična mirnim putem; prudonistički je bio i zahtjev da se različita industrijska poduzeća daju pod zakup radnicima. Komisija je također potvrdila da ekonomski razvitak iziskuje da u društvenu svojinu pređe i ziratno zemljište. Prudonisti su, pod Tolenovim vodstvom, uložili protest protiv odluke komisije i izjavili da skidaju sa sebe svaku odgovornost za odluke koje bi donio kongres. Oni su opet istakli ideju o pravilnom organiziranju razmere kao o načinu koji osigurava mirno i bezbolnog pretvaranja najamnih radnika u samostalne proizvođače. Invidualno zemljovlasništvo je glavni preduslov blagostanja i progresa – izjavili su prudonisti. Kongres je usvojio projekat komisije većinom od trideset glasova protiv četiri; petnaest delegata uzdržalo se od glasanja, pozivajući se na to da se nisu upoznali s pitanjem.

Rezolucija Briselskog kongresa o odnosu proleteriajta prema zemljovlasništvu glasi: „Kongres nalazi da ekonomski razvitak čini neophodno potrebnim pretvaranje zemlje u društvenu svojinu i da zemlju valja predati na iskorištavanje zemljovlasničkim udruženjima’’. Ta rezolucija bila je od neizmjerno velikog značaja. Njome je obilježen odsudni uspjeh proleterskog socijalizma nad različitim oblicima predmarksovskog socijalizma.

Na navaljivanje prudonista, koji su izjavili da pitanje o vlasništvu nije bilo dovoljno „svestrano’’ osvijetljeno na kongresu, odlučeno je da se pretresanje toga pitanja nastavi na slijedećem kongresu. Pri svemu tome, Briselski kongres je zadao udarac utjecaju prudonistima u Internacionali. Stav koji su prudonisti zauzeli u pitanju o zemljovlasništvu definitivno ih je objelodanilo kao predstavnike sitne buržoazije u radničkom pokretu. Na kraju kongresova rada postalo je jasno da su Tolen i njegova grupa branili samo prudonististički idealizirano obično buržoasko društvo. Od toga vremena se rascep, koji se bio ocrtao u prudonističkom taboru, definitivno ispoljio. Prudonisti—desničari – Tolen, Fribur – postepeno napuštaju radnički pokret. Prudonisti—levičari – Varlen i drugi – sve više kidaju veze s prudonizmom i prelaze na Marksovu stranu. Istina, kongres je ipak popustio prudonistima kad su opet pokrenuli pitanju o organizovanju kredita i razmjene. Njemački i engleski delegati izjavili su u svojim govorima da se njemački, engleski i američki radnici nisu nikada interesovali za beskamatni kredit i da o njemu nisu ni čuli. Njih je takođe iznadilo i što prudonisti, koji su kreditu i pravilnom organiziranju razmjene pripisivali tako čudotvornu snagu, za sve to vrijeme nisu ništa učinili u praksi da ostvare svoja teorijska gledišta. I kako su pojedine grupe radnika u Švicarskoj i Francuskoj još imale povjerenja u kredit, prudonistima je pošlo za rukom da se u tom pogledu usvoji njihova rezolucija.

Mnogo veću pažnju kongres je poklonio mjerama koje je valjalo poduzeti u borbi s ratnom opasnošću. Rat između Francuske i Njemačke bio je već na pragu. U svojoj rezoluciji o ratu kongres je pozvao radnike „da učine sve što mogu da ne dopuste da dođe do rata među narodima’’. Za slučajda dođe do rata, kongres je preporučio radnicima da obustave proizvodnju i stupe u štrajk. Pošto je odbio da uzme učešće u radu Lige za mir i slobodu, kongres je predložio njezinim članovima da stupe u Internacionalu, kako bi se pridružili njenim naporima u borbi protiv rata.

Briselski kongres je također odredio stav Međunarodnog udruženje prema štrajkovima. U odluci kongresa o štrajkovima istaknuto je da je štrajk – samo jedan od načina u borbi proleterijata za oslobođenje. Da bi se štrajkovima postiao uspjeh, kongres je preporučio radnicima da organiziraju blagajne za uzajamnu pomoć i štrajkačke blagajne pri svakom sindikatu. Kao neophodno potrebnu mjeru za uspješan ishod štrjka, kongres je preporučio formiranje komisija od predstavnika sindikalnih organizacija za rješavanje pitanja o umjesnosti štrajka. Najzad, naročitom rezolucijom kongres je preporučio radnicima svih zemalja da pristupe proučavanju „Kapitala’’.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Apr 26, 2008 2:40 pm

MEĐUNARODNO UDRUŽENJE RADNIKA POSLE BRISELSKOG KONGRESA

Odluke Briselskog kongresa o zamljovlasništvu izazvale su žestoku kampanju kleveta protiv Međunarodnog udruženja radnika u buržoaskoj štampi, s jedne strane, a s druge – one su pridonjele daljem jačanju njegova utjecaja na radničke mase. U Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj radnici sve češće daju izjave o svojoj solidarnosti s odlukama Brisleskog kongresa.

Nove skecije, koje su organizirane u Španiolskoj, Italiji i Holandiji, također su bile dziv radničke klase na odluke Internacionale o neophodnoj potrebi da se ukine privatno vlasništvo.

Jačanje utjecaja Internacionale pokazalo se i u tome što je u redovima radikalne Liger za mir i slobodu nastao rascjep.

Različito stanje radnika u raznim zemljama i nejednaki stupanj razvitka kapitalizma neizbježno su nalazili izraz i veoma različitim oblicima radničkog pokreta. U Italiji i Španjolskoj i u nekim švicarskim kantonima na radničkom pokretu se ogleda ekonomska i politička zaostalost tih zemalja. Tamo su radnici održali veze sa selom i bili u najvećem boroju predstavnici propalih seljaka—beskućnika. Ti ljudi su uviđali da im je razvitak kapitalističke industrije nametnuo dvostruki jaram: spahijskom,feudalnom jarmu dodata je i kapitalistička eksploatacija. Očajanje, odsustvo svake perspektive izazvali su želju da se odmah učini kraj i spahijama i kapitalističkom tlačenju; takva raspoložanja podsticala su na nepripremljena, stihijska, neusklađena istupanja. Ideolog tih neproleterskih raspoloženja postaje Bakunjin. U vrijeme kad je Međunarodno udruženje radnika ujedinjavalo i pripremalo radnike za proletersku revoluciju, Bakunjin je propovijedao neodložne, stihijske pobune, koje će se u budućnsoti, kako se onda nadao, sliti u sveopću pobunu protiv kapitalizma.

Anarhizam kao politički pravac koji teži bezdržavnošću, zauzimajući neprijataljski stav prema državi i njenoj ulozi u historiji čovječanstva, u velikoj je suprotnosti s marksizmom, u kojem se ono što je glavno sastoji u učenju o diktaturi proleterijata, kao prelaznog perioda između kapitalizma i komunizma. Anarhizam također poriče da je moguće iskoristiti buržoasku državu u cilju proširenja revolucionarne borbe proleterijata. U krajnoj liniji, upućujući radničku klasu na nepripremljena i nesmišljena istupanja, negirajući ne samo ulogu države već i značaj partije i partijske discipline, anarhizam je baš po svome spolašnjem „radikalizmu’’ jedna od snaga koje nanose štete radničkom pokretu i koje mogu usporiti jačanje klasne svijesti proleterijata.

Propagandna shvatanja Alijanse kao samostalne organizacije, koja djeluje nezavisno od Međunarodnog udruženja radnika, izazvala je mnogo protesta u radničkim redovima, i Bakunjin se morao obratiti Generalnom savjetu s ponudom da stupi u Internacionalu. Generalni savjet je našo da je zahtjev Alijanse „o izjednačenju klasa’’ u protivrječnosti s programom Udruženja. „Ne izjednačenje klasa – to je neizvodljiva besmislica – već, naprotiv, uništenje klasa – eto u čemu je tajna proleterskog pokreta, i to je veliki cilj Međunarodnog uruženja radnika’’26 – pisao je Marks Bakunjinu u svom odgovoru i ime Generalnog savjeta. Zbog toga je on i odbio Alijansu. Osim toga, Generalni savjet nije mogao pristati na to da dopusti da Alijansa ima svoje samostalne organizacije i pravo da saziva kongrese, kao što je zahtjevao Bakunjin. Kao što je s pravom spomenuo Generalni svjet, to bi dovelo do raspadanja i dezorganizacije snaga proleterijata. Bakunjin je onda morao izjaviti da pristaje da raspusti Alijansu i da su sve njene sekcije spremne da uđu u švicarsku sekciju I Internacionale. Ustvari, Alijansa je i dalje postojala u vidu tajne organizacije u sastavu I Internacionale, i njeni članovi, koji su naizgled prišli I Internacionali, otpočeli su razornu borbu protiv vodstva Međunarodnog udruženja radnika. Oslanjajući se na neke članove federalnog savjeta švicarske sekcije, Bakunjin je uzeo u svoje ruke javni organ ženevske sekcije i orpočeo sistematskir rat protiv Generalnog savjeta.

Gledajući da Internacionalu potčini sebi i da ukloni iz vodstva Marksa i Engelsa, Bakunjin je, prikrivajući svoju zavjereniču organizaciju, otpočeo kapanju za što veća ovlašćenja koja bi bila data Generalnom savjetu Internacionale, nadajući se da će je se tako dočepati.

S demagoškim ciljevima, nadajući se da će time učvrstiti svoj položaj, bakunjinisti su povelii agitaciju za ukidanje „prava nasleđa’’, predlažući da se taj zahtev postavi postojećim vladama. Ukidanja prava nasleđa, tvrdili su oni, samo će po sebi dovesti do likvidiranja privatne svojine, pa prema tome i kapitalizma. Kako su se to oni, kao načelni protivnici svake svake državnosti, nadali de prisile svaku postojeću državu da služi stvari uništenja kapitalizma, oni nisu ni sami znali. Ali je za bakunjiniste prije svega bila primamljiva mogućnost da to iskoriste i da radničku klasu pridobiju za sebe očiglednom jednostavnošću i radikalizmom svojih shvatanja. Kampanja oko pitanja o pravu nasleđa uzela je velike razmjere.

Marksu se nametao zadatak borbe protiv bakunjinizma, koji se žurio da zauzme mjesto potučenog prudonizma. To je bilo utoliko potrebnije što je sve brži proces kompliciranja međunarodnih prilika nagoveštavao da će nastati, velika iskušenja za radničku klasu i za Internacionalu.

Sukobi između rada i kapitala dobili su 1869. godine karakter najveće ogorčenosti za poslednji decenij. I u Francuskoj, i u Engleskoj, i u Belgiji, i u Švicarskoj radničke štrajkove pratili su sukobi s vojskom, streljanja, osude na robiju. Polet radničkog pokreta podsticao je Napoleona III da ubrza rat između Francuske i Njemačke koji je bio na pomolu. 1869. godine na kongresu u Ajzenahu, njemački radnici su osnovali Njemačku radničku socijalističku stranku. Američki radnici su, započevši borbu za osmosatno radno vreme, takođe osnovali svoju radničku stranku (koje, uostalom, nije bila doga vijeka). Oni su izjavili da su solidarni s Internacionalom i poslali su svoga predstavnika na Bazelski kongres. Zahvaljujući I Internacionali, engleski radnici također počeli sve više uviđati da je prijeko potrebno da osnuju samostalnu proletersku partiju.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Maj 03, 2008 11:22 am

KONGRES INTERNACIONALE U BAZELU



Pitanje o stavu proleteriajta prema zamljovlasništvu i ukidanju naslijeđa i pitanje o funskcijama i pravima Generalnog savjeta bila su glavna pitanja koja su pretresana na Bazelskom kongresu. Prethodno pretresanje prva dva pitanja na sjednicama Generalnog savjeta i izveštaj o nacionalizaciji zemlje, koji je pripremi Marks, definitivno su uvjerili Generalni savjet da će „budućnost pokazati da zemlja može bitri samo nacionalna svojina’’ i da će „nacionalna centralizacija sredstava za proizvodnju postati prirodna osnova društva, koje će sačinjavati asocijacije slobodnih i jednakih proizvođača’’. Većina na kongresu prihvatila je Briselsku rezoluciju o pitanju zemlje, potvrdivši da je nacionaliziranje zemlje preko potrebna; samim tim kongres je priznao da je agrarno pitanje sastavni dio općeg pitanja o proleterskoj revoluciji.



U pitanju o ukidanju prava naslijeđa saslušan je referat Generalnog savjeta; referat je takođe napisao Marks. Marks je pokazao da je pravo naslijeđa juridički dodatak postojećoj ekonomskoj organizaciji društva. Zadatak proleterijata sastoji se u uništenju samog sistema privatne svojine, posle čega će nestati i prava na naslijeđe. Isticati u prvi plan pitanje o ukidanju prava naslijeđa opasno je stoga što se time može odvratiti pažnja radnika od radikalnih pitanja proleterskog pokreta, koja su u vezi s političkom borbom kao sredstvom da se izvojuje ekonomsko oslobođenje proleterijata. Komisija koju su većinom sačinjavali bakunjinisti, dokazivala je da će ukidanje prava naslijeđa dovesti do „socijalne likvidacije’’, čiju suštinu bakunjinisti nisu mogli objasniti. Kako ni za jedno gledište u pitanju o pravu naslijeđa nije glasala većina, pitanje je ostalo otvoreno, te su tako propale da će se program Udružena kompromitirati.



Govoreći o pitanju o pravu naslijeđa, Ekarijus je rekao Marksove riječi: „Kao i celokupno građansko pravo uopće, zakoni o nasleđu nisu uzrok već posljedica, pravnički zaključak iz postojeće organizacije društva, koja se zasniva na privatom vlasništvu sredstava proizvodnje... Priznati da je ukidanje prava naslijeđa polazna točka socijalne revolucije, značilo bi samo odvući radničku klasu s pozicije s koje u stvari treba da pođe u napad savremeno društvo... To bi bilo pogrešno teorijski i reakcionarno u praksi’’.27



U istrajnoj borbi Internacionale protiv buržoaskog liberalizma lidera tredjuniona i sitnoburžoaskog prudonizma i bakunjinizma, pitanje o organizciji postalo je sve važnije.



U organizacionom pitanju bilo je ozbiljnih nesuglasica između Marksovih pristalica i bakunjinista. Generalni savjet je, po Bakunjinovu mišljenju, morao postati samo registat događaja koji se zbivaju u radničkom pokretu. Već poslije kongresa bakunjinisti su na najodlučniji način ustali protiv toga da se Generalnom savjetu da bilo kakva rukovodeća uloga.



Organizacione panaceje bakunjinistima nisu se mogle odvojiti od njihovog programa: kao pristalice izdvojenih, sliučajnih, buntarskih istupanja, oni su bili protivnici organizirane borbe, koja iziskuje dugotrajno pripremanje i pažljivo vodstvo. Marks je, pak, smatrao da su za borbu s centraliziranim i jakim državnim aparatom buržoazije radnici dužni da stvore jaku organizaciju, zasnovanu na demokratskom centralizmu. Nadajući se da će se dokopati Generalnog savjeta, Bakuunjan je ipak na Bazelskom kongresu sam podupro prijedlog o jačanju centralizacije u Internacionali.



Kongres je proširio prava Generalnog savjeta, složivši se s tim da svaka nova sekcija ili savez koji želi da priđe Internacionali mora o tome odmah obavijestiti Generalni savjet i da je u vremenskom razmaku između kongresa Generalni savjet najviši rukovodeći organ, koji mže primati u Internacionalu ili isključivati iz nje.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Maj 03, 2008 11:23 am

I INTERNACIONALA POSLE BAZELSKOG KONGRESA



Poslije Bazelskog kongresa Internacionala je postala veoma popularna u radničkim redovima. Engleska buržoazija je prva shvatila koliko je za nju opasan sve veći utjecaj Internacionale. Sve veći broj pristalica Internacionale nagnao ju je da obeća nove reforme. Kad je Generalni savjet osnovao u Engleskoj Ligu zemlje i rada za propagandu nacionaliziranja zemlje čiji su vlasnici bili engleski lordovi, engleska buržoazija je izašla s obećanjem da će osigurati sitno zemljovlasništvo. Ali ipak ne treba preuveličavati utjecaj Internacionale na široke radne mase. Osim u Engleskoj i Njemačkoj, radnici nisu nigde bili osnovali svoje samostalne, čvrste organizacije. Pa i u Engleskoj je preoleterijat još bio prirepak buržoasakih stranaka. Ali je petogodišnja borba I Internacionale dala snažnog podstreka samostalnom masovnom radničkom pokretu; to je bio jedan od glavnih rezultata djelatnosti Internacionale u to vrijeme. Kad je Napoleon III 1870. godine pohapsio dve članove komiteta francuske sekcije Internacionale, novine su donijele vijest o dvostruko većem broju komiteta, koji su otvoreno i smjelo izjavljivali da su nasljednici ranijih. „Naši francuski članovi očigledno pokazuju francuskoj vladi – pisao je Marks Engelsu mjeseca maja 1878. godine – kakva je razlika između tajnih političkih društava i pravog radničkog ujedinjavanja.’’28 Uspjeh u neprekidnoj borbi Generalnog savjeta s prudonizmom, lasalijanstvom i bakunjinizmom „koji su gledali da u redovima same Internacionale zauzmu pozicije protiv sve jačeg radničko pokreta’’, bilo je postignut zahvaljujući tome što su u radnički pokret bili uvedeni i mnogi napredni radnici. „Razvitak socijalističkog sektaštva i razvitak pravog radničkog pokreta uvijek su u suprotnom odnosu jedan prema drugom. Sekte imaju svoje (historijsko) opravdanje dotle dok radnička klasa još nije sazrela za samostalan historijski pokret. Čim ona sazri, sve sekte po svojoj suštini postaju reakcionarne’’29 – pisao je Marks Bolteu 1871. godine.



Poslije Bazelskog kongresa definitivno su bili određeni osnovni pravac i ciljevi borbe Međunarodnog udruženje radnika, a bili su precizirani i glavni programski stavovi proleterijata. Marksizam je postao vodeći, vladajući pravac u radničkom pokretu. I sve je očevidniji postojao reakcionarni, sektaški karakter prudonizma, sporazumaškog tredjunionizma, lasalijanstva i bakunjinizma.



Poraz koji je pretrpeo prudonizam zbog djelatnosti I Internacionale bio je tako potpun, da masovni radnički pokret u Francuskoj osamdesetih godina prelazi pored otpadaka te sekte. Mnogi su lasalijanci 1870. godine pošli putem saradnje s Bizmarkom. Poslije Bazelskog kongresa počeo je opadati broj Bakunjinovih pristalica. Na kongresu romanske federacije, većina bakunjinista napustila je Alijansu. Bakunjin je bio isključen iz Švicarske federacije Međunarodnog udruženja radnika. Ruska sekcija I Internacionale ponudila je Marksu da je predstavlja u Generalnom savjetu. Ali sve upadljivija reakcionarnost sitnoburžoaskog bakunjinizma, koji je bio izraz ogorčenih, slučajnih, lokalnih interesa zaostalog radničkog pokreta, bila je uzrok ne može biti ljuće Bakunjinove borbe protiv Internacionale.



Marks, je pre drugih članova Generalnog savjeta, otkrio Bakunjinovu raskolniču djelatnost u Internacionali, i zbog toga je Bakunjin koristio svaki povod da napadne Marksa. Marksova borba protiv jarma koji su irskom narodu nametnule vladajuće klase u Engleskoj, njegovo tvrđenje fa ne može biti slobodan onja narod koji tlači druge narode, čine osnovu Lenjinovog učenja o nacionalnom kolonijalnom pitanju kao sastavnom dijelu teorije o proleterskoj revoluciji. Bakunjin je opet kazao da ta Marksova borba nije u skladu s interesima proleterijata. On je borbu Internacionale za obrazovanje samostalnih proleterskih stranaka i za pripremanje radničke klase za osvajanje političke vlasti objasnio Marksovom težnjom za popularnošću. On je s najvećom težnjom ustajo protiv borbe Internacionale da radnici osvoje političku vlast, i protiv ideje o dikteturi proleterijata. Uto je nastala 1870. godina. Situacija je postajala sve racolucionarnija. Bakunjinizam je mogao postati ozbiljna zapreka u borbi za mobilizaciju svih snaga radničke klase za revolucionarne događaje koji su bili na pragu. Borba s njim dobila je karakter prvenstvenog zadatka. Francusko—pruski rat i Pariska komuna samo su privremeno odložili poraz bokunjinizma.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Maj 03, 2008 11:24 am

PRVA INTERNACIONALA POSLE KOMUNE



Manifestom o građanskom ratu u Francuskoj, koji je napisao Marks, Internacionala je primila na sebe cjelokupno nasljedstvo Komune, proglasivši ga svojinom proleterijata. „Pariz radnika i njegova Komuna – rečeno je u tom ’Manifestu’, proslavljaće se uvijek kao slavni preteča novoga društva. Spomen na njegove mučenike ostaće zauvijek urezan u velikom srcu radničke. Njegovi krvnici već su sada pribijeni uza sramni stub od kojeg neće moći da ih oslobode ni sve molitve njihovih popova.’’



To što je Internacionala otvoreno branila stvar Komune, što je među radnicima propagirala njeno iskustvo, što ej pozivala da se pođe za njezinim primerom, raspalilo je besomučnu mržnju prema Internacionali i njenom rukovodiocu Marksu. Ta mržnja je dostigla vrhunac kad je objavljen „Manifest Generalnog savjeta Međunarodnog udruženja radnika o građanskom ratu u Francuskoj 1871. godine’’, koji je napisao Marks. „Masnifest’’ je izašao u ime Generalnog savjeta. Ali kad je u buržoaskoj štampi nastala hajka protiv Internacionale i samoga Marksa, kad je buržoazija počela da istražuje tko je pisao „Manifest’’. Marks je orvoreno izjavio da je pisac – on.



Organizacije Internacionale u Francuskoj bilesu razbijene; španjolska vlada je zabranila rad sekcije Internacionale u Španjolskoj, u Njemačkoj i Austriji uhapšeno je više članova Internacionale. Između vlada kapitalističkih zemalja vođeni su pregovori o istovremenom stavljanju Internacioanle izvan zakona u svim zemljama. U junu 1871. godine, predstavnici engleske radničke aristokratije Odžer i Lekraft napali su Marksa zbog njegovog manifesta o Komuni i izjavili su da istupaju iz Generalnog savjeta.



Internacionali se pripisivalo sve što se htjelo. Podsmijevajući se hajci koju je podigla buržoazija, Marks je rekao da će Internacionalu uskoro okriviti da je izazvala zemljotres u Kaliforniji.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Maj 03, 2008 11:25 am

LONDONSKA KONFERENCIJA INTERNACIONALE 1871.GODINE



Za vrijeme trajanja bjesomučne hajke, u septembru 1871. godine sastala se u Londonu konferencija Međunarodnog udruženja radnika. Kako je vladala reakcija, nije bilo moguće sazvati javni kongres Internacionale, pa je zbog toga Generalni savjet na Marksov i Engelsov prijedlog odlučio da sazove „konferenciju Udruženja bez učešća javnosti’’.



Uoči Londonske konferencije, u razgovoru s emigrantima, učesnicima u Komuni, Marks je istakao da „društvo mora neizbježno proći kroz period proleterske diktature’’.31



U svom govoru na konferenciji, Marks je istakao kao glavni zadatak – zadatak da se u svakoj zemlji osnuje jaka disciplinirana radnička partija, koja bi bila nezavisna od buržoazije, a isto tako i potrebu da se radnici koriste govornivom buržoaskih parlamenata.



Kao jedan od najvažnijih zadataka, Marks je istakao zadatak uspostavljanja veze sa seljaštvom. On je objašnjavao da na pitanje o uspostavljanju veze sa seljašvnom nije moguće gledati kao na deo pitanja borbe protiv militarizma, da nije moguće otarasiti se tog pitanja jednostavnom željom „da se pošalju delegati u selo’’. Marks je dao parolu za ustpostavljanje „jedinstva interesa gradskim trudbenika s interesima seoskih trudbenika’’ i predložio da se na narednom kongresu Internacionale stavi na dnevni red, kao zasebna točka, pitanje o radu među seoskim stanovnicima.



Govoreći na Londonskoj konferenciji, Engels je kazao: „Mi hoćemo uništenje klasa. Kako da se postigne taj cilj? Političkom vlašću proleterijata... Ali revolucija je najviši politički akt; onaj koji to usvaja, mora težiti za sredstvima i političkim akcijama koje će pripremiti revoluciju, koja će odgoijiti radnike za revoluciju, a bez kojih će, već sutredan poslije bitke, radnike uvijek namagarčiti ljudi kao što su Favr i Pia. Politika, pak, koju treba voditi jeste radnička politika; potrebno je da se radnička partije konstituira ne kao prirepak ove ili one buržoaske partije, već kao nezavisna partija koji ima svoj vlastiti cilj, svoju vlastitu politiku’’.32



Tako su se Marks i Engels energično borili protiv sektaštva i pokušaja sa se radnička partija pretvori u prirepak buržoaskih partija.



Londonska konferencija imala je da riješi niz pitanja koja su se ticala organizacije Internacionale, u prilikama žestokog gonjenja, i da postavi najpreče zadatke koji su se, po padu Komune, nametali međunarodnom radničkom pokretu. Konferencija, čijim su radom rukovodili Marks i Engles, koji su joj i sami prisustvovali, izvela je najvažnije zaključke iz iskustva s Komunom. Shvatajući da se nesreća Komune uglavnom sastojala u tome što francuski proleterijat ustvari nije imao revoslucionarne partije, koja bi bila sposobna da ga povede u borbu, konferencija je odlučila da podsjeti članove Internacionale na to da su u borbama radničke klase ekonomski pokret i politička aktivnost neraudvojno vezani i stavila je pred proleterijat svih zemlja zadatak da se što prije osnuju samostalne političke partije.



U rezoluciji Londonske konferencije rečeno je: „Organiziranje radničke klase u političku partiju neophodno je potrebno radi osiguranja pobjede socijalne revolucije i njenoga krajnjeg cilja – uništenja klasa’’.33

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Vihor taj Sub Maj 03, 2008 11:25 am

MARKSOVA BORBA S BAKUNJINISTIMA



Bakunjisti su Francuskoj, još mnogo prije Pariske komune, propovedali „neodložni ustanak, stihiski, anarhičan, rušilački i divlji ustanak’’. Kad je osnovana Komuna, Bakunjin je prema komunarima počeo voditi ne samo pasivnu, već po svojim praktičnim posljedicama i izdajničku politiku. „Odveć, jasno vidim da je stvar propala. . . – pisao je on u aprilu 1871. godine Ogarvelu – Mi tamo nemamo šta da radimo. Zlo je biti začin u tuđoj čorbi, i neobično neprijatno, utoliko više što je to potpuno nekorisno’’. Dalje je Bakunjin vrdio da bi organiziranje pomoći komunarima bio zločinački i glup posao.



Alijansa, koju su bakunjinisti oglasili za raspuštenu ustvari je postojala kao centar borbe protiv Marksa i njegovih pristalica. Londonskoj konferenciji prisustvovala su tri člana tajne bakunjinske Alijanse.



Glavni cilj bakunjinista u ovo doba bio je: razbijanje radničkih partijskih organizacija i učvršćivanje njihove zavjereničke Alijanske. Tako su bakunjinisti potpuno izdali radničku klasu kontrarevolucionarnoj buržoaziji. Kako je sada utvđeno, među bakunjinistima je bilo i dosta policijskih agenata.



Pohod buržoaske reakcije protiv Internacionale osokolio je bakunjiniste. Oni su odlučili da iskoriste tu, za njih povoljnu situaciju i da uzmu radnički pokret u svoje ruke pa su i sami započeli hajku protiv Generalnog savjeta.Oni su ga optuživali da on, tobože, odvraća radnički pokret s pravog puta, podstrekavajući ga na političku borbu i zavođenje diktature proleterijata. Anarhisti se nisu ustezali da kleveću Generalni savjet i Marksa, i svom snagom su radili na tome da skrenu radnički pokret s puta koji su mu pokazivali Generalni savjet i iskustvo Komune.



Nezadržljivu aktivnost bakunjinisti su pokazali u zaostalim zemljama – u Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj – gde gotovo još nije ni bilo krupne industrije i gde je bakunjinizam živeo od buntovničkih raspoloženja sitne buržoazije, koja je propadala i deklasirane inteligencije. U oktobru 1871. godine bakunjinisti su sazvali kongres svojih pristalica u Švicarskoj. Taj kongres je prilično žalosno izgledao. Njemu je prisustvovalo svega šesnaest delegata, ali su njegove odluke bile vrlo štetne za stvar radničke klase: one su bile uperene protiv diktature proleterijata, protiv taktike Generalnog savjeta i njegovog rukovodioca Marksa.



U takvim prilikama bilo je nemoguće i dalje trpjeti bakunjiniste u Internacionali. To je značilo: trpjeti u svojim redovima neprijatelja koji gleda da razbije radničku organizaciju kojoj preti opasnost. To pitanje bilo je pokrenuto na Haškom kongresu Internacionale 1872. godine.

_________________
Smrt vama, fašistima!
Partizani će se opet vratiti...

GLASANJE SE NE ISPLATI, UZMIMO PUŠKE!

Vihor

Broj poruka : 312
Lokacija : Čačak
Datum upisa : 04.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://vihor-vihor.blogspot.com/

Nazad na vrh Ići dole

INTERNACIONALA....

Počalji  *Lune* taj Sub Maj 03, 2008 12:02 pm

Svaka cast na prilogu..ali treba priloziti i objasnjnje da danas postoji EUROPSKA SOCIJALISTICKA INTERNACIONALA...i da je to lazna internacionala..smisljeno upotrebljen naziv, mamac za neupucene, kao i CRVENE ZASTAVE..koje se vijore na skupovima Cedomira Jovanovica....shvtite da je u pitanju SPECIJALAN RAT..i on se vodi bez oruzja, perfidno i podmuklo...nije li SPS..povukao *cug* sa petokrakom..razbio SKS...skinuo *cvet* sa glave Mire Markovic i zadenuo isti na *barjak*....znaci, uvek i na svakom mestu, kada tretirate INTERNACIONALU, vasa je duznost da skrenete paznju i na LAZNU DANASNJU SOCIJALISTICKU INTERNACIONALU..ciji je clan DS !, nadji te mi bilo kakvu vezu danasnje SOCIJALISTICKE INTERNACIONALE, ciji je clan Boris Tadic i *drugovi*/...pa necu vise da vas davim sa Londonskim popom Maltusom. Znaci raskrinkavanje danasnje LAZNE SOCIJALISTICKE INTERNACIONALE je vas prioritetni zadatak...zigosanje i prevara u DANASNJE VREME !!!! Prva internacionala *istorija je uciteljica zivota*...nas je valjda naucila sta je LAZNA INTERNACIONALA ! Ovo iz razloga sto statisticki u Srbiji zivi oko 27 % gradjana bez osnovne skole...znaci ne citaju, nisu citali...i treba im objasnjavati ko je ko !..deo od 6% ima visu i visoku sprtemu, ali medju njima imate koje kakve Parivodice i njegovu tvrdnju da pred pomenom imena Milana Nedica treba stajati mirno..zbog toga !!!!

*Lune*

Broj poruka : 163
Lokacija : Beograd
Datum upisa : 09.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.theodora.com/flags/burning

Nazad na vrh Ići dole

*Juris na nebo !*...pod vodjstvom komunista !

Počalji  *Lune* taj Čet Maj 29, 2008 5:39 am

*SAMOUPRAVLJANJE DIREKTNA DEMOKRATIJA* je vid civilizovane diktature proletarijata, koja obezbedjuje aktivno prisustvo *OBJEKTA KOMUNISTICKE BORBE*..coveka, radnika..u sferi planiranja, proizvodnje i raspodele ! *DEMOKRATSKI CENTRALIZAM* kao nacin donosenja odluka iskljucuje mogucnost kojekakvim *podguznim muvama*..da budu kako to danas kazu *jezicak na vagi* pa da drzava i drustvo, masa zaposlenih i nezaposlenih radnika ceka svoju sudbinu od *jezicka* Cedomira Jovanovica ili Ivice dacica..! Aleksa Dundic je kako je danas u modi da se kaze *odradio svoj deo posla*..ali neke druge zalutale Alekse nisu *odradile* svoj deo posla. Komunista nije samo * drug clan*, komunista moze da deluje i *van* svoje partije ali sa *svojom i partijskom idejom*. on ne gubi vreme, on ne priznaje *lik i delo* Slobodana Milosevica, on ne prihvata slom...*on*..deluje unutar postojece *otete strukture*, raspituje se za metarijalne vrednosti svoje partije koje su fizicki jos vidljive..na primer zgrada CK SKJ..i druge.. i vraca je na njeno mesto i ulogu...koja je stvarana pre, za vreme Drgog svetskog rata posle drugog svetskog rata do dolaska spasitelja drzave i drustva....jer *on* nikada nije tvrdio da je *komunizam bio bolji od kapitalizma* jer ga nikada i nigde nije bilo...samo je prekinuta socijalisticka izgradnja na putu ka komunizmu ! Stvar je procene, stvar je statistickih podataka..da li praviti *novu*...ili siriti, obnavljati, modernizovati unutar *stare otete*... radnicka klasa *objekt komunisticke borbe*..ne zudi za clanstvom u KP, zudi za radnim mestom, licnim dohotkom..on *naravno moze da bude i drug clan*..zeli da dovrsi zapoceti posao i izbrise statisticki podatak (dosta star ali podatak) da u Srbiji zivi 500.000 podstanara, kapitalisti su prionuli na posao, nabacili visestruko cenu od placa pa do crepa..*izvolte u kolima gospodoi*...prema tome dabome !

*Lune*

Broj poruka : 163
Lokacija : Beograd
Datum upisa : 09.03.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.theodora.com/flags/burning

Nazad na vrh Ići dole

Re: PRVA INTERNACIONALA

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu